Drugi nastavak ekskluzivnog feljtona profesora Dejana Jovića“Uvod u Jugoslaviju“. Sve objavljene nastavke pročitajte OVDE.
***
U danas popularnom – i dominantnom – političkom diskursu rijetko tko govori o Jugoslaviji kao demokratskoj zemlji. Upravo suprotno, ponekad se o njoj govori kao o totalitarnoj diktaturi. Jesu li ti pojmovi korisni za opis karaktera te države?
Hrvatski politički narativ ističe da je od početka do kraja ona bila demokratski deficitarna zemlja. Naglašava se naročito period Aleksandrove (rojalističke) diktature, uvedene 6. januara 1929., ali i kasnije razdoblje socijalističke Jugoslavije. U srpskom se diskursu, također, o Titovoj Jugoslaviji govori riječima kritike koju su pripadnici srpske kritičke inteligencije upućivali Titovini. Dobrica Ćosić u svojim knjigama označava “srpsko pitanje kao demokratsko pitanje“, smatrajući da je zbog Titove diktature ono ostalo otvorenim sve do njenog samog kraja. Autori koji akademski objašnjavaju razloge raspada Jugoslavije najčešće ističu da je nedostatak demokracije jedan od njih.
Paradoks je, kojem ćemo se vratiti na kraju ovog članka, da se Jugoslavija raspala kad je uvedena demokracija, dok se održavala kao autoritarna država. Možda je jedino i mogla postojati pod uvjetom da nije demokracija. Višenacionalne države često imaju poteškoće da usklade temeljne principe demokracije (kao što su većinsko odlučivanje, ljudska prava, sloboda govora) s potrebom za autonomijom koju ističu manjine i male zajednice. Od početka svog postojanja pa do svoga kraja, Jugoslavija se suočavala s tim izazovom.
Nakon što je Evropski parlament prihvatio u aprilu 2009. formulaciju o “dva totalitarna režima“ iz evropske prošlosti – nacističkom (fašističkom) i komunističkom, te ih izjednačio tražeći da se oba odbace i osude – partije koje su predložile tu rezoluciju, konzervativne, liberalne i zelene, stalno podsjećaju na nju, te su stoga predložile zemljama-članicama EU da u svoje kalendare komemoracija i obilježavanja uvrste Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – staljinizma i nacizma.
Premda je i u rezoluciji i u nazivu tog dana sjećanja istaknut staljinizam, a ne i drugi oblici socijalizma ili komunizma, političke snage desnice u postsocijalističkim zemljama interpretiraju njen “duh“ tako da se on odnosi i na sve druge oblike socijalizma. To bi značilo – i jugoslavenski – premda je on bio izrazito antinacistički a potom (od 1948.) i antistaljinistički. Jugoslavenski komunisti bili su prvi koji su se borili i protiv nacizma i protiv staljinizma, ali to se danas ne računa jer nije politički upotrebljivo za desnicu.
O tome kako se namjerno prešućuje alternativni, antistaljinistički karakter jugoslavenskog socijalizma u svojim odličnim knjigama više puta je pisao Todor Kuljić. On smatra da je to nametanje krivice za tragičnu sudbinu Evrope u 20. stoljeću od strane njene desnice, koja traži neku vrstu ravnoteže i podijeljene odgovornosti za totalitarizme izjednačavajući nacizam sa staljinizmom, jedan od glavnih razloga trajnog slabljenja ljevice nakon 1989. godine. Sve dok se taj narativ ne promijeni, dok mu se ljevica ne suprotstavi, neće biti moguće destigmatizirati tu političku opciju, koja je i sama prihvatila (u većini zemalja nekadašnje Istočne Evrope) od desnice nametnutu “krivicu“.
Dvojica slovenačkih autora, Sergej Flere i Rudi Klanjšek polemizirali su svojedobno – najprije u časopisu Istorija XX. Veka (2020) s dvojicom hrvatskih autora (Josipom Mihaljevićem i Goranom Miljanom) o “totalitarnom karakteru Jugoslavije“, odbacujući njihove teze. Flere i Klanjšek su već 2014. objavili – u časopisu Communist and Post-Communist Studies – članak u kojem su osporili tvrdnju o totalitarnosti socijalističke Jugoslavije, na što su Mihaljević i Miljan reagirali svojim člankom šest godina kasnije. Flere i Klanjšek, koji su 2017. objavili i knjigu “Da li je Jugoslavija morala da umre?“ (Dan Graf, Beograd), smatraju da je već sama činjenica da je bila federacija dovoljan – i uvjerljiv – dokaz da Jugoslavija nije bila totalitarna.
U totalitarnim sistemima ne dopušta se nikakva podjela vlasti, nikakav pluralizam centara moći, dok je u Jugoslaviji, naročito s njenom intenzivnom (kon)federalizacijom već od 1945. a kasnije u periodu od 1967. pa do kraja njena postojanja, podjela vlasti bila takva da nema govora o totalitarizmu.
Teza o totalitarnom karakteru Jugoslavije, doista, nema utemeljenja od onog momenta od kad je socijalistička Jugoslavija napustila staljinizam, kojeg je proglasila svojim ideološkim neprijateljem i nasuprot kome je gradila svoj identitet. O tome kako je Jugoslavija koristila čak i sovjetski poststaljinistički model kao “neprijateljsko drugo“ pisao sam u poglavlju objavljenom u knjizi Ideologies and Identities, koju je 2004. objavio Central European University Press, pod uredništvom Johna Lampea i Marka Mazowera.
Detotalitarizacija Jugoslavije bila je osnova njenog novog, samoupravnog i federalističkog, identiteta, tako da bi se moglo reći da se rezolucija Evropskog parlamenta doista ne odnosi na nju nego samo na one zemlje koje su zadržale staljinizam.
Takvih je u Evropi bilo vrlo malo – možda je samo Albanija pod Enverom Hoxhom bila takav slučaj sve do duboko u osamdesetim godinama, dok su druge zemlje manje-više odbacile taj model. Čak je i jedan Vaclav Havel, oštar kritičar socijalizma u Čehoslovačkoj, u svom otvorenom pismu Gustavu Husaku napisanom 1977. o Čehoslovačkoj govorio kao o “posttotalitarnoj“ državi. Dakle, ni on nije smatrao da je Čehoslovačka, čak i kad je bila pod sovjetskom okupacijom, totalitarna zemlja.
Totalitarni sistemi se grade na tezi “jedna država, jedan narod, jedan vođa“. U jugoslavenskoj povijesti su se sva tri pojma pojavljivala, ali vrlo uvjetno i uz veliko “ali“. Jedna država je već 1939. dozvolila “državu u državi“ (Banovinu Hrvatsku).
“Jedan narod“ bila je dominantna ideologija monarhističke Jugoslavije, ali je i u okviru nje bilo riječi o “tri plemena“ i “troimenom narodu“, pa je naziv zemlje priznavao i Srbe i Hrvate i Slovence, sve do 1929. Samo je od rojalističkog udara 6. januara 1929. pa do Aleksandrove smrti doista provođena politika unitarizacije, makar i zabranama.
U socijalističkoj Jugoslaviji o jednom narodu više nije bilo riječi – nego o pet (a kasnije šest) naroda, više narodnosti i još više nacionalnih manjina. Jedan vođa je postojao, najprije kao kralj a potom kao “neokrunjeni kralj“, predsjednik i maršal Jugoslavije. Ali, s vremenom je moć Josipa Broza Tita iz stvarne političke sfere sistemski prebacivana u sferu mita i simbolizma, da bi na kraju ustavno rješenje za Jugoslaviju poslije Tita bilo utemeljeno na ideji “nikad više – ne hvala“. I to unatoč javnim zakletvama “Poslije Tita – Tito!“.
No, čak i ako se složimo da se na Jugoslaviju ne može primijeniti koncept totalitarizma, ostaje pitanje: je li bila demokratska zemlja?
Odgovor na to pitanje zavisi o tome kako definiramo demokraciju. Treba reći da između totalitarizma i demokracije postoje mnogi drugi oblici vlasti – autoritarni, poluautoritarni i hibridni režimi, tzv. demokrature, autokracije, despotizmi i diktature, kao i oblici koje politolozi nazivaju “nesavršenim“ demokracijama, “zarobljenim društvima“, “slabim državama“ ili čak i “propalim državama“, te brojni drugi, manje poznati i manje korišteni.
Preporučujemo
Srbija i Jugoslavija: Od najveće pobjede do najvećeg gubitka
Zašto toliko Srba danas misli da je Jugoslavija bila greška. Veliki feljton Dejana Jovića na Velikim pričama o Jugoslaviji svakog četvrtka u nedelji. U prvom nastavku: Šta je Srbija dobila, a šta izgubila u Jugoslaviji. Kao i svi drugi jugoslovenski narodi
Dobrica Ćosić: Tito, ipak je umro
"Njegov pobednički život završava se porazom, na ruševinama države koju je stvorio", 5. i poslednji deo ekskluzivnog feljtona "Dobrica Ćosić: Moja istina o Titu"
Da li je raspad Jugoslavije bio baš onakav kakvim ga pamtimo?
Svi mitovi, zablude, istorijska licemerja i pogrešni narativi koji nas i danas sprečavaju da u potpunosti sagledamo kako je u Jugoslaviji 1991. godine došlo do tako surovog rata
Postoji čak i pojam “totalitarna demokracija“, kojeg je osmislio Jacob Leib Talmon, u svojoj knjizi “Izvori totalitarne demokracije“ objavljenoj još 1952. Talmon totalitarnom demokracijom naziva sisteme u kojima su vođe izabrani demokratski ali potom vladaju tako da isključuju sve ostale iz procesa odlučivanja. Totalitarna demokracija, međutim, možda može postojati kratko vrijeme, jer se najčešće u njoj više ne organiziraju novi izbori pa se ona pretvara u diktaturu, legitimiranu nekim drugim načinom a ne eksplicitnom suglasnošću građana.
Odgovor na pitanje o demokraciji zavisi i o periodu kojeg promatramo, jer u nekim je svojim razdobljima (npr. od 1929. do sredine tridesetih, te kasnije od 1946. do ranih pedesetih) Jugoslavija daleko više ličila na diktaturu nego u drugim razdobljima. U drugim je razdobljima – primjerice u kasnim osamdesetim, pred svoj raspad – više izgledala kao anarhija nego diktatura ili demokracija. Odgovor ovisi i o tome tko govori, s kojim namjerama – akademskim ili političkim – i kad govori: da li prije 1989. ili nakon Hladnog rata.
Za Jugoslaviju je u doba razvijenog Hladnog rata malotko govorio da je totalitarna diktatura. Hans Morgenthau ju je nazivao zemljom “nezavisnog komunizma“, a većina političara ju je doživljavala kao neki “specifičan slučaj“, zemlju koja nije ni na Istoku ni na Zapadu. Bila je, kako kaže i naslov filma koji dobrim dijelom otkriva njene političke i društvene specifičnosti, “nešto između“ (film je Srđana Karanovića, snimljen 1982.)
Iz perspektive današnjih standarda, koji su prevladali time što su zapadni narativi i politike u potpunosti istisnuli svaki alternativni, te su toga i postali hegemonistički pri definiranju političkih pojmova (npr. “demokracija“), Jugoslavija nikad nije bila demokratska zemlja. Čak i u periodu od 1920. do 1929., kad su postojale političke partije i relativno slobodni izbori, kad je također postojala i sloboda objavljivanja i udruživanja, postojale su prepreke i ograničenja, npr. za komuniste, čija je partija proglašena ilegalnom već Obznanom iz 1921.
Doduše, u svakoj demokraciji postoje ograničenja koja se odnose na protivnike ustavnog poretka, tako da to isključivanje nije bilo u neskladu s demokratskim standardima, naročito onoga vremena. Komunisti su stoga cijeli taj period – kad je Jugoslavija donekle ličila na zapadne zemlje toga vremena – odbacivali kao nedemokratski, a naročito su grubo govorili o kraljevoj “monarho-fašističkoj diktaturi“. Pod tim utjecajem, koji je jednim dijelom korespondirao s diskursom legalne opozicije, npr. HSS-a, glavne stranke Hrvata u međuratnom razdoblju, oblikovan je kasnije, u socijalističkoj Jugoslaviji i kurikulum povijesti za učenike i studente.
Čak se i sam “raspad“ Jugoslavije 1941., koji je bio rezultat okupacije, povezivao s “diktatorskim“ karakterom države, koja navodno nije uspjela riješiti “nacionalno pitanje“, premda je zapravo mnogo toga činila da bi ga riješila, te je 1939. stvorila sporazum sa Hrvatima. Ratne godine, a naročito ono što se događalo u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dovele su u pitanje takve radikalne kritike jugoslavenske kraljevine: ono što je slijedilo od 1941. do 1945. bilo je sve suprotno i demokraciji i rješavanju “nacionalnog pitanja“. Bila je to totalitarna vladavina, sasvim nalik nacističkoj. Demokratski svijet – i njegova “antifašistička koalicija“ – nije ju nikad priznala. Vidjela je u obnovi Jugoslavije jedini put obnove normalnosti, a time i demokracije, bez obzira što su sasvim suprotno gledali na to što je demokracija (Staljin u odnosu na Churchilla i Roosevelta).
Kad je ponovno uspostavljena, ovoga puta kao socijalistička federacija, Jugoslavija je sebe nazvala “demokratskom“: najprije je bila “Demokratska Federativna Jugoslavija“, a potom “Federativna Narodna Republika Jugoslavija“ (FNRJ), sve dok 1963. riječ “narodna“ nije izostavljena u korist “socijalističke“. Inicijalno, ona je bila država “narodne demokratije“, pojma kojeg su koristile i sve ostale socijalističke zemlje novostvorene Istočne Evrope.
Iz današnje zapadne perspektive paradoksalno, neke socijalističke zemlje su u svom imenu naglašavale da su demokratske: npr. Njemačka Demokratska Republika ili Demokratska Narodna Republika Koreja.
Kad je izbačena iz bloka “narodnih demokratija“, socijalistička Jugoslavija je počela tvrditi da te druge zemlje – za razliku od nje – nisu demokratske, nego da su zemlje staljinističke diktature, u kojima se gaji “kult ličnosti“. Smatrala je da SSSR nije ni sasvim socijalistička zemlja, nego da je “skrenula“ s puta izvornog marksizma kao i lenjinizma, kroz “revizionističku“ reinterpretaciju kojoj je autor sam Staljin.
Kasnije se, kad je započela destaljinizacija pod Hruščovom, od tog narativa djelomično odustalo, barem kad se radilo o političkoj eliti (ne i cijeloj akademskoj, npr. ne i praksisovskoj). Priznavalo se pravo svakoj socijalističkoj zemlji da ide svojim putem prema krajnjem cilju (komunizmu), što je bilo sasvim logično s obzirom da je takvo pravo na unutarnje uređenje po volji priznavano i drugim zemljama (pa i kapitalističkim) a razlike u društvenim uređenjima nisu bile razlog za prekid odnosa. Provodila se vanjska politika “miroljubive aktivne koegzistencije“ sa svima koji su htjeli suradnju – bez obzira da li se radi o demokracijama i diktaturama, o socijalističkim ili kapitalističkim zemljama.
Ta je pozicija – da se ne treba miješati u unutarnja pitanja drugih zemalja – bila donekle kontradiktorna prema ideji o internacionalnoj transformaciji svih zemalja kako bi se stvorio globalni socijalistički poredak. Ali, bila je u skladu s tada dominantnim (“realističkim“) narativom, koji je smatrao da je suverenost vrijednost po sebi, a da razlog stvaranja mira opravdava suradnju i s režimima koji su sasvim drukčiji od “našeg“.
Nastojeći pokazati da je ona istinski demokratska zemlja, dok to SSSR nije, Jugoslavija je 1950. osmislila samoupravljanje, doktrinu za koju je Josip Broz Tito rekao da je u samoj biti jugoslavenske politike i društva.
Samoupravljanje je bilo i nova teorija i praksa demokracije, s jugoslavenskim likom. Njegova osnovna ideja bila je u tome da se vlast prebaci iz sfere države u sferu društva, a ponajprije u sferu rada, među radnike, koje se klasificiralo u “radničku klasu“ i “radni narod“. Radnička klasa je bila privremena kategorija, budući da je smisao socijalizma u transformaciji društva iz klasnog u besklasno. S nestankom klasa, nestat će i radnička klasa, a građani će postati “radni narod“. Uvođenje ovog pojma povezivalo je narod (demos) s radništvom, pa je stoga i demokracija bila – radnička.
Glavni cilj socijalizma kao “prijelaznog perioda“ između starog i novog sistema, bio je ovlašćivanje radništva, koje čini većinu društva. Jednom kad “radni narod“ zavlada procesom odlučivanja, bit će stvorena demokracija, jer će prvi puta u povijesti većina odlučivati o svemu. Bio je to antielitistički koncept, jer je razvlašćivao one koji su “pretplaćeni“ da vladaju u ime većine – bilo izborima ili revolucionarnim legitimitetom kojeg je stekla “nova klasa“ (pojam je Milovana Đilasa) i njena “avangarda“ (kako se nazivala Komunistička partija, kasnije Savez komunista Jugoslavije). Radnička klasa bi postala ujedno i nova elita, čime bi stara elita (“odnarođena“) izgubila svoj smisao.
Samoupravljanje je bilo izrazito antitotalitaristička doktrina. Spuštala je vlast s vrha prema dnu, premda u stvarnosti to nije išlo bez otpora od kojih su neki bili nesavladivi. Pitanje je da li je doista postojala volja da se vlast prebaci na dno društvene piramide, ili je to bila samo retorika, bez stvarne namjere. Uz to, na putu od federacije do radništva samoupravljanje je “zapelo“ o nacionalizam republičkih i pokrajinskih vlasti. Te su razine bile veći problem od same federacije.
Da parafraziram Vladimira Bakarića koji je svojedobno rekao da “federaciju treba federirati“ – republike se nikad nisu “republikanizirale“. Imale su formalno “zajednice općina“ (koje su bile logičnije organizirale od današnjih županija u Hrvatskoj ili okruga u Srbiji, ili kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine), ali su u biti ostale (s iznimkom Srbije koja je jedina imala pokrajine) unitarne države. Na isti su način reagirale na decentralizaciju kao i Banovina Hrvatska: tražile su sve više vlasti za sebe, a nisu bile spremne dati ništa onima “ispod“ sebe.
Pa ipak, vladajuća ideologija uključivala je i pojam kao što je “pluralizam samoupravnih interesa“, te je omogućavala da se Jugoslavija pretvori u “zajednicu zajednica“ – što samoupravnih (radničkih) a što nacionalnih (republičkih i pokrajinskih). Pluralizam bilo kog tipa je sasvim suprotan totalitarizmu. Isto je i s pojmom autonomije, kojeg svaki totalitarni sistem smatra opasnim.
Tvorci te vizije smatrali su da je samoupravljanje put u stvarnu demokratizaciju društva. Dotadašnje razumijevanje pojma “demokracija“, koje se temeljilo na zapadnim standardima prema kojima se demokracija svodi na izbore i na višepartijski sistem, smatrali su neadekvatnim i lažnim. Nazivali su ga lažnom ili “formalnom“ demokracijom, koja se svodi na natjecanje političkih partija, bez ikakve vlasti građana, kojima ostaje da svake četiri godine izađu na izbore, dok u međuvremenu nemaju nikakvu vlast.
U takvom sistemu ljudi mogu birati između elita, ali ne mogu postati elita, oni koji stvarno odlučuju. Izborima se, kao što su primijetili i neki zapadni kritičari tog sistema, ne može ništa značajnije primijeniti, jer se bira između manje-više istih pripadnika dotadašnje privilegirane elite. Da izbori nešto mogu promijeniti, već bi se našlo načina da ih se ukine, govorila je svojedobno Emma Goldman, američka aktivistica (1869–1940).
Ilustracija: Mrđan Bajić, iz kolekcije crteža i eksponata Yugomuzej
Izbori su, međutim, postojali i u socijalističkoj Jugoslaviji – i to upravo takvi, koji ne mogu ništa promijeniti. Biralo se između kandidata koji svi dijele socijalistički program, odnosno viziju razvoja društva, tako da iznenađenja nije moglo biti. Ali, u socijalističkoj viziji politike izbori su problematični, jer se njima biraju “predstavnici stvarnosti“, a stvarnost treba mijenjati a ne održavati. Izbori stvaraju konzervativno društvo jer dovode na vlast predstavnike (“zastupnike“, obje riječi ukazuju na isto) postojećeg stanja. To postojeće stanje je neprijatelj socijalizma, kojemu je glavna svrha i smisao da stvori novo društvo. To je moguće ne tako da se ovlaste oni koji predstavljaju postojeće, nego oni koji “žive“ (misaono) u budućnosti, kao “avangarda“.
Ta “avangarda“ je bila Komunistička partija, odnosno Savez komunista Jugoslavije. Društvo je bilo “socijalističko“ a partija “komunistička“, što znači da je ona već bila predstavnica budućeg, komunističkog, društva. Socijalizam je “prijelazni period“ u kojem se razara staro i stvara novo, komunističko, društvo. Izbacivanje iz Partije bilo je kao izbacivanje iz raja, nazad na zemlju – ili, još gore, u pakao. To je iz današnje perspektive teško i objasniti, a naročito razumjeti onima koji na partije gledaju kao na nešto sasvim drugo od onoga što je bila ona Partija.
Pa ipak, uloga “avangarde“ bila je ne da vlada sama za sebe, nego da omogući da vlast pređe u ruke “radnog naroda“, tj. većine.
Kako bi doista uključili radni narod u odlučivanje, donijeti su zakoni kojima je trebalo biti omogućeno da se upravljanje profitom (“viškom vrijednosti“ kako se tada nazivao profit) prebaci na radničke savjete u poduzećima i na “samoupravne interesne zajednice“ u kojima bi radnici imali većinu kad se radilo o pitanjima kulture, javne infrastrukture, komunalnih pitanja i dr. Radnički savjeti birali su direktore, koji nisu imali mogućnost otpuštanja radnika bez suglasnosti tih savjeta, jer – tko bi mogao otpustiti pripadnika vladajuće klase?
Parola “fabrike radnicima, zemlja seljacima“ uskoro je proširena idejom da radni narod odlučuje o svemu, te da time oslabi ulogu države, a djelomično i partije, koja je zamišljena ne više kao tipična partija (zato je i promijenila ime na svom 6. kongresu, 1952. u Zagrebu) nego kao neka usmjerivačka snaga, koja treba bdjeti nad ovim procesom i usmjeravati radništvo u smjeru ove velike društvene transformacije.
Na državu su marksisti – pa i jugoslavenski – gledali kao na instrument vlasti vladajuće klase. No, budući da klasna struktura nestaje (i treba nestati), i država odumire. Jednoga dana, kad klasa više ne bude (pa ni radničke klase), ni država više neće biti potrebna. Država je stvorena zbog klasne strukture društva – da omogući da vladajuća manjina vlada nad većinom. Ali u novom društvu vlast će biti direktno u rukama radnog naroda, koji će sam upravljati svime – bez države kao sile iznad sebe. Direktna demokracija zamijenit će formalnu, političku, demokraciju koja to nije. Odatle je sasvim logično da država slabi.
Jugoslavenski eksperiment, kako ga je nazvao Dennison Rusinow 1977. godine (u knjizi istog naslova) doveo je do sve veće decentralizacije Jugoslavije, a i do slabljenja glavnih funkcija države. U tome sam, kao što sam objasnio u svojoj knjizi “Jugoslavija – država koja je odumrla“ vidio i početak nestanka Jugoslavije kao države. Taj nestanak je, barem jednim dijelom (i to najvećim) moguće objasniti kao logičnu posljedicu “uspjeha“ jugoslavenskog samoupravnog modela. Jugoslavenski komunisti su državu oslabjeli toliko da se ona nije više mogla obraniti pred alternativama koje su nastupile, za njih sasvim neočekivano, u osamdesetim godinama. Oni su to učinili iz uvjerenja da tako treba, kao i iz procjene da je u šezdesetim i ranim sedamdesetim došlo vrijeme da se postigne daljnji “korak naprijed“ jer se pokazalo (tako je njima izgledalo) da i zapadna (“lažna“) demokracija i sovjetski model nisu više održivi.
Bilo je to, ne zaboravimo, doba masovnih protesta u SAD-u (po pitanjima rasizma), kao i u Europi (npr. u Parizu i Njemačkoj 1968.), te doba kad se sovjetski model pokazao u svojoj punoj ogoljenosti okupacijom Čehoslovačke, koja je krenula “jugoslavenskim putem“. Jugoslavenski su komunisti stoga zaključili da je njihov model pobjednički. Nisu u tome bili usamljeni – mnogi marksistički intelektualci iz tadašnje Zapadne Europe (i poneki disident iz Istočne) bili su istog uvjerenja.
Iz te perspektive moguće je daleko pozitivnije odgovoriti na pitanje je li Jugoslavija bila demokracija dok je bila socijalistička zemlja. Ona to nije bila tek ako se demokraciju svede na danas dominantan koncept, kao sistem u kojem se političke partije slobodno bore za vlast. Ali ako je demokracija stvarna mogućnost radnog naroda da sudjeluje u odlučivanju, ona nije bila nedemokratska, premda nije bila ni razvijena demokracija, jer je to odlučivanje često bilo formalno i sporadično, manje razvijeno nego što su tvorci sistema htjeli i predviđali. Pa ipak, ne treba zaboraviti da su u socijalističkoj Jugoslaviji milijuni ljudi sudjelovali u tom procesu, barem u okviru svojih tvornica.
Primjerice, 1986/1987. godine je (prema Statističkom kalendaru Jugoslavije iz 1989.) čak 273.350 ljudi bilo izabrano za delegate u mjesnim zajednicama (kojih je bilo 12.045), a 441.816 je bilo članova radničkih savjeta (njih 29.775). U osnovnim “samoupravnim interesnim zajednicama“ odlučivala su 151.993 člana delegacija, dok je u delegacijama pri 527 skupština općina, koliko ih je tada bilo u Jugoslaviji, sudjelovalo čak 52.843 građana.
Članovi radničkih savjeta su odlučivali, primjerice, da se profit ne daje direktorima i partijskim i državnim funkcionerima, nego da se investira u izgradnju stanova, domova zdravlja, te u izgradnju i razvoj novih tvornica kako bi se povećala ekonomska razvijenost i infrastruktura javnih dobara.
Preporučujemo
Srbija i Jugoslavija: Od najveće pobjede do najvećeg gubitka
Zašto toliko Srba danas misli da je Jugoslavija bila greška. Veliki feljton Dejana Jovića na Velikim pričama o Jugoslaviji svakog četvrtka u nedelji. U prvom nastavku: Šta je Srbija dobila, a šta izgubila u Jugoslaviji. Kao i svi drugi jugoslovenski narodi
Dobrica Ćosić: Tito, ipak je umro
"Njegov pobednički život završava se porazom, na ruševinama države koju je stvorio", 5. i poslednji deo ekskluzivnog feljtona "Dobrica Ćosić: Moja istina o Titu"
Da li je raspad Jugoslavije bio baš onakav kakvim ga pamtimo?
Svi mitovi, zablude, istorijska licemerja i pogrešni narativi koji nas i danas sprečavaju da u potpunosti sagledamo kako je u Jugoslaviji 1991. godine došlo do tako surovog rata
Druga je stvar da li su radnici (a i građani općenito) uopće ikad bili zainteresirani da odlučuju, odnosno da sudjeluju u politici. To se pitanje tada nije postavljalo. I zapadna demokracija, kao i ova socijalistička, podrazumijevale su – aksiomatski – da to nije upitno. Današnje iskustvo visoke apstinencije i slabe zainteresiranosti čak i za izbore – a kamoli za neke aktivnije forme uključivanja u politiku – pokazuje da mnogi, zapravo, bježe od politike, što postavlja i pitanje o budućnosti demokracije.
Taj je proces zaustavljen 1989., kad je socijalizam postao nemoguć jer je prevladala – barem u Evropi (ne npr. u Kini) – zapadna interpretacija pojma “demokracija“. Postalo je nemoguće ostati vjeran socijalističkoj demokraciji, a liberalna demokracija (zapadna) postala je “jedina igra u gradu“, sistem kojem “nema alternative“, ne samo u stvarnosti nego i u ideologiji, u pokušaju stvaranja nekog novog, drukčijeg svijeta. Taj “novi“ (a iz vizije marksista zapravo vrlo stari) sistem razvlastio je i Partiju (u političkoj i ideološkoj sferi) i radni narod, kojemu je oduzeto vlasništvo nad fabrikama u procesu nacionalizacije onoga što je pripadalo tom narodu, i što je on – ponekad i svojom fizičkom snagom, kao npr. na radnim akcijama) stvorio. Zapanjuje da je malotko pitao za pravnu osnovu takvog masovnog oduzimanja vlasništva, koje je u jugoslavenskom slučaju bilo ne državno nego “društveno“, odnosno javno.
Posljedice te privatizacije, koju V. P. Gagnon u svojoj odličnoj knjizi “Mit o etničkom ratu“ (iz 2004.) smatra i glavnim razlogom zbog kojeg su nove elite započele rat, kako bi se zaboravilo na pitanje “pljačke vlasništva“, bile su za radni narod katastrofalne. Tvornice su zatvarane, radništvo je desubjektivirano i ponovno je postalo objekt, a ne više subjekt. Više nisu imali nikoga tko bi ga branio – jer sindikati su nestali ili su se pretvorili u instrumente novih vlasti, a lijeve partije, naročito marksističke, praktički su nestale.
Posljedica toga je bio “treći val demokratizacije“, kako ga je već 1991. u svojoj knjizi pod tim naslovom nazvao Samuel Huntington, tvrdeći da će nakon kraja Hladnog rata svijet postati po prvi put “demokratski“ (mjereno novim kriterijima). Oni koji su na tim novim kriterijima “mjerili“ demokratizaciju ustanovili su da se 1995. prvi put dogodilo da je veći broj demokratskih nego nedemokratskih zemalja. Stara elita – organizirana u političke partije – vratila se na vlast, pri čemu je ta elita često bila više strana (inozemna) nego domaća. Iz vizije zapada, to je bio proces demokratizacije. Ali iz vizije onih koji su vjerovali u neki novi svijet, to je bila “kontrarevolucija“ i nova elitizacija politike.
One zemlje koje nisu krenule tim putem, kao što je djelomično Kina, i danas se intenzivno razvijaju, dok one druge traže svoje mjesto pokušavajući se iz pozicije periferije oporaviti i postati dio suvremenog Zapada. To im, zasad, ne polazi najbolje od ruke. Stoga one i danas traže neku alternativu.
Historijski poraz samoupravljanja, te stigmatizacija koju je nametnuo kapitalistički svijet (sada ne više samo Zapad, nego i brojni drugi na istoku) otežava im posao. Ali i relativan neuspjeh “demokratizacije“ u posthladnoratovskom periodu ostavlja otvorenim pitanje alternative, naročito za ljevicu u tim zemljama. Ona mora, ako ne želi ostati trajno marginalna, osmisliti neki novi projekt transformacije društva kako ono ne bi ostalo “zarobljeno“ u sve većim nejednakostima i sve većem osjećaju da “odnarođene“ elite upravljaju svime a (radni) narod ničime.
Za neke interpretatore raspada Jugoslavije – naročito neomarksističke – Jugoslavija je bila žrtva globalnog poraza socijalizma, koji je započeo negdje drugdje (npr. u Čehoslovačkoj Vaclava Havela i Poljskoj Lecha Wallese) a koji je ključni poraz doživio raspadom Sovjetskog Saveza. Ima ih i koji tvrde da je to bila i namjera Zapada, premda Zapad nije tražio pa ni očekivao raspad nijedne od triju socijalističkih federacija, nego je samo htio njihovu “demokratizaciju“, tj. njihovo pozapadnjenje.
Ali, zemlje koje su građene na socijalističkoj viziji nisu mogle opstati jednom kad je ta vizija postala nemoguća. Morale su pronaći neku novu viziju, neki novi “razlog postojanja“ da bi opstale. A to je bilo nemoguće – naročito u dramatičnim okolnostima raspada međunarodnog poretka kakav se dogodio 1989. godine. U budućem odnosu između Kine i Zapada, koji je – između ostalog – i ideološki sukob, premda ne više onakav kakav je bio Hladni rat, tek će se vidjeti tko je, zapravo, te godine pobijedio: kapitalizam ili socijalizam. Da parafraziramo Zhoua Enlaia – još je rano da se o tome govori. Poraz socijalizma danas izgleda kao konačan, ali historija nema kraja.
Sledeće nedelje: Jugoslavija i Jugosloveni
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
