Ispred kuće, ispod guste pergole od tri čokota loze Profesorica je dala postaviti kameni stol. Bilo joj je važno da i ujutro i popodne ima hlada, da ima gdje sjediti, čitati i pisati. Pričalo se da je negdje nešto predavala – ali gdje i što je to točno bilo nije ih previše zanimalo
Mamina soba je prostrana i uvijek zamračena. U njoj nikada nije prevruće i zato se tu dobro spava. I u polumraku pogled privlači velika uokvirena fotografija
Negde u poslednjoj trećini tog našeg pohoda dugog oko pola kilometra, dok smo zastajali da razgledamo jednu od pećinskih skulptura koju je priroda vajala milionima godina, na moje rame je odozgo kapnula kap, kapljica... Pre će biti da sam je čuo zbog zvučnosti prostora, ne verujem da bih njen lak dodir uopšte primetio...
Živimo u njoj, znajući da nismo prvi niti posljednji. Pazimo što joj radimo, da na već postojeće pogreške ne dodamo nove. Tu i tamo one dvije pegle, lonac i tanjur podsjete nas da kuću zapravo ne posjedujemo, samo je privremeno koristimo
Izlet je bio prijatan, koliko-toliko sam upoznao stari Kopar, a onda uživao u prizoru laganog smiraja dana na vodenim poljanama solane kraj Pirana. Neka od tih polja bila su plića, što je značilo da će uskoro dati rod.
Koliko je sati? Pa sam u sebi ponovio: besmislenog li pitanja. A od kakve je ovde važnosti da li je prošlo dvadeset časova, ili je dvadeset časova i trideset minuta? Od kakve je ovde važnosti koji je to naš dan? Koji je to naš mesec? Koja je to naša godina? Koji je to naš vek?
Među ljudima kojima se divila i koje je volela bilo je svakako više pijanaca nego sportista, a čak i među sportistima volela je najviše one koji su pravili sranja i voleli boemski život. Džordž Best i njegov alkohol, misice i brza kola, veliki povratak piću posle transplantacije jetre, Gaskojn, Puškaš i njegove masne kobasice iz domovine
Iz ranca sam izvadio koverat. Iz koverta sam izvadio presavijenu maramicu. Ali mi je maramica, dok sam je dodavao prijatelju, ispala iz ruke. U padu se razvila. Nota je ispala. I odlebdela ko zna kuda. Ne bi se prepoznala u onolikoj vrevi centra Beograda
Saša Abramov, glumac u lenjingradskom Pozorištu glumačke komedije, umro je od gladi u pauzi predstave, obučen u kostim jednog od Diminih musketara
Zatočenici robije bez jasnog datuma oslobađanja, sa zebnjom smo čekali uslovnu slobodu.
Odlomak iz romana “Zvezda nad prazninom”
