Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u kolumni “Jesi li video ovo?”
***
Petroviću, Petroviću,
Tvoje pismo o ljetovanjima na Lopudu, u apartmanu „Kod Tereze“, vratilo me u uspomeni na ljude kod kojih smo mi davnih godina provodili godišnje odmore. Koncem devedesetih, početkom dvijehiljaditih, sin nam je bio mali dječak, a kći se još nije rodila, odlazili smo u Puntinak, široku uvalu ispod Selaca na Braču, u veliku kuću tete Meri i barba Marija. Njih su dvoje već bili stariji, u sedamdesetima, ali još su vodili apartmanski biznis. Nisu ga prepuštali sinovima i snahama.
Premda su snahe izražavale snažnu šefovsku ambiciju i glad za njemačkim markama, teta Meri je sve držala u svojim čvrstim rukama. Vazdan je dočekivala i ispraćala goste, prala i prostirala posteljinu, ribala zahodske školjke i pločice, a usput i kuhala sataraše, pekla ribu na gradelama, zalijevala vrtove, okopavala vinograde i maslinike. Od ranog jutra do kasne večeri jednu jedinu sekundu se ona nije zaustavljala.
Barba Mario, s druge strane, nije radio ništa. Bio je na svoju ruku, šutljiv i težak, namćorast. Da ti predstavim kakav je to tip bio, dosta je da ti kažem kako se kao petnaestogodišnjak zbog nečega posvađao s ocem, pa iz inata, samo da njemu napakosti, otišao u partizane.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se









