Kad sam prije nekih osam-devet godina govorio na jednoj tribini u Zadru, u jeku Karamarkove kontrarevolucije i na rajskom mjestu jednog od zadarskih muzeja, odnosno u njegovoj bašči, pa su tribinu kao i obično tih mjeseci nesuvislim dobacivanjima prekidali radikalni desničari koji su osjetili da je njihov trenutak stigao, okrenuo sam pogled prema nebu i stotinama lastavica koje su veselo kružile iznad krovova drevnog grada i pozdravljale rano ljeto i najduže dane u godini.
I prva misao koja mi je u tom času prošla kroz glavu bila je o tome kako je moguće da na ovakvom jednom divnom mjestu, savršenom za ugodan život, uopće postoji fašizam, a kamoli da bude institucionaliziran i da takav grad proživi dva velika egzodusa u niti pola stoljeća, zbog isključivosti, nacionalizma i fašizma. Iako je po tim egzodusima najsličniji Puli u Hrvatskoj, s tom razlikom što su se njeni odvili na koncu Prvog i Drugog svjetskog rata, a zadarski na koncu Drugog i na početku posljednjeg rata devedesetih.
No, Zadar je s obzirom na svoju priču, puno sličniji traumatiziranim gradovima u Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu i Mostaru, nego Puli. Jer dok u Puli dvije nacije, talijanska i hrvatska, jesu bile konstante, prvi veliki egzodus iz tog grada bio je egzodus heterogene mase svijeta vezane uz austro-ugarsku mornaricu i općenito uz nestalu imperiju.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
