Djeca predsjednika nikada ne žure u rat

Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u novoj kolumni “Jesi li video ovo?”

***

Dragoljube moj dobri i pošteni,

Čitao si možda kako su se poslije Hamasovog napada sedmog oktobra stotine hiljada židovskih muškaraca vratili u Izrael. Diljem svijeta spavali su na aerodromima i gotovo se gurali u avione da što prije dođu ratovati. U mnoštvu patriota spremnih boriti se i poginuti za svoju zemlju upadljivo je, međutim, nedostajao jedan – tridesetdvogodišnji Yair Netanyahu. Sin premijera Benjamina Netanyahua, nepomirljivog neprijatelja Palestinaca, desničara koji je naumio gvozdenom pesnicom zdrobiti Pojas Gaze, ostao je daleko od zaglušujućih rafala iz strojnih pušaka i šištanja raketa koji razvaljuju tenkovske kupole i luđaka koji iz iskaču tunela i izvlače osigurače bombi vičući „Alahu ekber“. Dok njegovi vršnjaci na drugom kraju planeta krvavo ratuju, mladi Yair mirno upravlja svojim biznisom u sunčanoj Floridi.

Mnoge je Židove to ogorčilo. Kažu da je ponašanje premijerovog sina kukavno i sramotno. Mi ga ovdje vjerojatno ipak ne bismo tako oštro osuđivali jer nitko u Hrvatskoj devedesetih godina nije nalazio za neobično da unuci predsjednika Franje Tuđmana, Dejan i Siniša Košutić, ne ratuju za jedinu i vječnu Hrvatsku. Premda su obojica bili upravo sazreli da ih raznese minobacačka granata, u najboljim godinama da “svoje mlade živote polože na oltar domovine”, kako se na televiziji onih godina uzvišeno govorilo, stariji je Dejan imao važnija, financijska posla, osnivao je štedionice i banke, dok je mlađi Siniša s manjim uspjehom vozio automobilske utrke. Dobro, njihov je tata, bivši muž Franjine mezimice Nevenke, bio Srbin Stevan Košutić, a ne možeš opet, složit ćemo se, od Srba očekivati da ratuju za Hrvatsku. Ali ni drugi sinovi i unuci visokih hadezeovaca, kad su stasali za pušku, nisu pokazivali osobiti borbeni elan.