U razgovoru sa Brankom Rosićem, Mario Knezović govori o počecima Zostera, odrastanju u Mostaru, devedesetim godinama, odlasku na studije u Zagreb i povratku kući posle smrti oca. Priča i o fakultetu koji je napustio posle neobičnog usmenog ispita iz statistike, o prvim pesmama, koncertima i publici koja nikada nije ostajala ravnodušna.
„Volim ja muziku, ali voli li muzika mene? I tu nema ocjene, nema profesora da ti da ocjenu da ti potvrdi da si na dobrom putu, nego su to koncerti. Uvijek je ta publika nekako reagovala, nikad nisu bili ravnodušni. To mi je uvijek davalo snagu i motivisalo me da idem dalje.“
Poseban deo razgovora posvećen je glumi, koja se Knezoviću dogodila gotovo slučajno. Govori o prvom filmu sa Danisom Tanovićem, Cirkusu Kolumbija, o radu sa Mirom Furlan i Mikijem Manojlovićem, ali i o bratu glumcu koji mu je pred prvi dan snimanja dao najkraći mogući savet.
„Brate, poželi mi sreću. Sutra mi je prvi dan. On mi samo kaže: ‘Samo opušteno, brate. Ipak je sve to samo zajebancija.’ Kad to kaže čovjek kojeg ja cijeli život gledam, koji se borio da studira glumu i prošao sav taj put, onda to ima težinu.“
Knezović se u podkastu osvrće i na uloge u serijama i filmovima, od Kotline do Quo Vadis, Aida?, na susrete sa Borisom Isakovićem, Danisom Tanovićem i Goranom Bogdanom, ali i na neobične anegdote u kojima se pojavljuju Arnold Švarceneger, Darko Rundek, Cane Partibrejkers, Zvonimir Boban i Prosinečki.
U završnom delu razgovora, Knezović govori o roditeljstvu, slobodi i generacijama koje dolaze. Kao otac dve devojčice, kaže da deci ne želi da ostavi teret koji ne pripada njima.
„Svojoj djeci želim da su slobodne, ne želim da nose nikakve moje težine. Šta ja sad njima da dam još deset kila kamenja da nose, pored ionako torbi teških? Idite, živite, budite slobodne.“
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
