
Taj Žarkov pištolj imao je četiri žrtve: tri muškarca i jednu veliku karijeru
Što bi bilo s Lauševićem da je SFRJ opstala? Da nije bilo masakra u Podgorici? Mogao je da bude balkanski George Clooney, njegov vršnjak
Što bi bilo s Lauševićem da je SFRJ opstala? Da nije bilo masakra u Podgorici? Mogao je da bude balkanski George Clooney, njegov vršnjak
Ovaj se film savršeno uklapa u eru kad su mladi režiseri ritualno ubijali svoje očeve – iste one očeve koji će, eto, politički spektakularno uskrsnuti. Samo što u Perišićevom filmu taj otac koji mora biti dekapitiran nije otac
Hrvatski se jezični nacionalizam domislio spasonosnom džokeru, rješenju koje uvijek vadi kad se nakupe frustracije. Nema veze, napisat ćemo zakon. Zakon o jeziku. Hrvatskom jeziku, naravno. Jednom kad budemo imali taj zakon, svi će problemi biti riješeni i vratit ćemo se u stanje djevičanske čistoće kojem žudimo
Filmovi koji kristaliziraju epohu ne moraju biti najbolji filmovi na svijetu. Oni mogu biti kvrgavi, nesavršeni i jednostavni. Ali, ako zajašu na val javnog osjećanja onda postaju važni. Jedan takav nesavršeni, ali važni film iz Srbije gledao sam ovog jula u Puli na 70. pulskom filmskom festivalu
Što se dogodilo? Politička promjena? Obrazovna promjena? Je li to samo zato što je jednom gradonačelnik bio kromanjonac Kerum, a sad je to gospon teorijski fizičar Puljak? Je li to zato što su Splićanima uštrcali krišom u krv tajnu supstancu za povišenu toleranciju?
Brena i "Jugoslovenka" danas su artikl na polici, nostalgični proizvod s bar-kodom koji stoji u katalogu ponude. Istom onom u kojem su Senidah i "Lud, zbunjen, normalan", Rozga i Luka Dončić, Buba Corelli i Vedrana Rudan...
Sredinom prošlog tjedna Josip Bozanić je javno obznanio kako napušta biskupski položaj s obrazloženjem da ima zdravstvenih tegoba, što je navodno točno. No, i mediji i javnost i crkva znali su da Bozanić nadbiskupski položaj napušta zato što je pritjeran u kut i ponižen od strane Vatikana
Ista zemlja, isti grad i isti ljudi koji su Smoju zakopali kao nitkova sad su stavili nove maske, zagrnuli se krabuljama i plešu uz novi mandolinski takt
Imajući iskustvo smijurije zvane hrvatski film devedesetih, moram reći da s nevjericom gledam kako Srbija pred našim očima stvara rimejk istog fenomena. Jer, sličnosti onog što se posljednjih godina događa u jednom dijelu srpskog filma s hrvatskim devedesetima toliko su velike da su na rubu da budu i komične i tužne