Da je neko u ovo vrijeme prije godinu dana ponudio bilo kojem Bosancu i Hercegovcu – vjerovatno uključujući i selektora Sergeja Barbareza i igrače – scenarij u kojem otvaraju Svjetsko prvenstvo remijem s domaćinom, uopšte ne bi dobio odgovor. U najboljem slučaju bi ga poslali tamo odakle je došao. Ili da ne idemo tako daleko, da im je neko ponudio ovaj scenarij dok su buljili u mirni Avon iz voza za Cardiff prije jedva sedamdeset i pet noći, prigrlili bi ga s obje ruke. Ipak, za dobar dio navijača krajnjih 1-1 u Torontu s Kanađanima bilo je svojevrsno razočaranje.
Svake dvije godine u ovo vrijeme, osim ako nam bogati šeici ne promijene kalendar, pričamo o specifičnostima i zakonitostima turniskog fudbala. Jedan od sporednih, za samu igru manje bitnih, ali za generalno okruženje važnih jeste percepcija javnosti. Dok se provlačite kroz kvalifikacije, mučite se sa San Marinom, proklizate protiv Kipra ili opasno visite protiv Rumunije, tada su reakcije, očekivanja ali i perspektiva navijača o snazi ekipe potpuno drugačiji. Jednom kada veliki turnir dođe, i kada se na vagon uspjeha zakači i Kurta i Murta i svi postaju stručnjaci za taktiku i organizaciju i psihološki trening igrača, e onda se ta slika potpuno iskrivi, istopi poput čokolade na hercegovačkom čelopeku i izgubi bilo kakvu konzisisentnost.
Drugi veliki problem turnirskog fudbala jesu stereotipi. Ta je masa davno došla do zaključka da su Kanađani hokejaši koji s fudbalom nemaju pojma, da su, štatiznam, Škoti grubijani koji samo nabijaju loptu, a da će neki Paragvajci, Urugvajci ili Meksikanci biti zajebani jer imaju eto baš tog vic igrača koji je zamalo mogao biti Maradona. Većini apsolutno ništa ne znači ime Jessieja Marscha ili Red Bullova fudbalska filozofija; dajte im palice i bacite pak, nemojte da nas zamarate činjenicama.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
