Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u novoj kolumni “Jesi li video ovo?”
***
Početkom devedesetih, u vrijeme najužasnije mržnje i nasilja, kao što znaš, sve su veze između naše dvije zemlje bile prekinute. Ako bi tkogod poželio iz Hrvatske u Srbiju ili obratno, morao je obilazno, preko Mađarske i Slovenije. Putovalo se iscrpljujuće i tijesno, u pregrijanim i drndavim autobusima koji su se kvarili, slušajući nesretnike kako se nepoznatima šapatom ispovijedaju kako je rat rastrgao njihove obitelji, a najmučnije od svega, nikad se nije znalo koliko će putovanje trajati. Pred svakom granicom putnike je morila neizvjesnost. Hoće li im se posrećiti da dođu u smjenu pospanog policijskog dobričine, koji će bezvoljno pogledati pasoše i pustiti ih da prođu, ili će ih dočekati krupniji brko, zloglasni sadist, odmoran i čio, da ih slobodnim stilom tri i po sata prca.
U jedan od tih avanturističkih autobusa devedeset druge ili treće u Zagrebu se ukrcao Igor Mandić, iako nije imao ozbiljan razlog za putovanje. Jednostavno se uželio Beograda, u koji je donedavno redovito odlazio. Nedostajali su mu prijatelji, knjige, kafane i pozorišta i sve mu je to bilo vrijedno cjelonoćnog truckanja kroz nepreglednu panonsku nizinu. Ali, pogađaš, na ulazu u Srbiju ga je dočekao brko, a brki je jedan koji putuje da bi kupio novi roman Dragana Velikića i u Klubu književnika pojeo dimljenu vešalicu bio izvanredno sumnjiv. Krenuo ga je neljudski maltretirati, pretresati i ispitivati, kako, zašto, koliko dugo, kod koga, ma pazi, molim te…
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
