Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u novoj kolumni “Jesi li video ovo?”
***
Početkom devedesetih, u vrijeme najužasnije mržnje i nasilja, kao što znaš, sve su veze između naše dvije zemlje bile prekinute. Ako bi tkogod poželio iz Hrvatske u Srbiju ili obratno, morao je obilazno, preko Mađarske i Slovenije. Putovalo se iscrpljujuće i tijesno, u pregrijanim i drndavim autobusima koji su se kvarili, slušajući nesretnike kako se nepoznatima šapatom ispovijedaju kako je rat rastrgao njihove obitelji, a najmučnije od svega, nikad se nije znalo koliko će putovanje trajati. Pred svakom granicom putnike je morila neizvjesnost. Hoće li im se posrećiti da dođu u smjenu pospanog policijskog dobričine, koji će bezvoljno pogledati pasoše i pustiti ih da prođu, ili će ih dočekati krupniji brko, zloglasni sadist, odmoran i čio, da ih slobodnim stilom tri i po sata prca.
U jedan od tih avanturističkih autobusa devedeset druge ili treće u Zagrebu se ukrcao Igor Mandić, iako nije imao ozbiljan razlog za putovanje. Jednostavno se uželio Beograda, u koji je donedavno redovito odlazio. Nedostajali su mu prijatelji, knjige, kafane i pozorišta i sve mu je to bilo vrijedno cjelonoćnog truckanja kroz nepreglednu panonsku nizinu. Ali, pogađaš, na ulazu u Srbiju ga je dočekao brko, a brki je jedan koji putuje da bi kupio novi roman Dragana Velikića i u Klubu književnika pojeo dimljenu vešalicu bio izvanredno sumnjiv. Krenuo ga je neljudski maltretirati, pretresati i ispitivati, kako, zašto, koliko dugo, kod koga, ma pazi, molim te…
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
