Čak i prije no što sam čuo, i razumio, postojanje i značenje riječi feminizam, sad već naknadno stečenom pameću kužim kako sam oduvijek bio gorljivi – feminist. Otkad mi je svijest prostrujala psihosomatskim neurološkim kablovima bića, ili, pošto je zaplovila arterijsko-venskim žiljem krvotoka od središnje aorte do perifernih kapilara, svom ovom svojom u međuvremenu nakalemljenom empirijom mogu s radošću prepoznati i s ponosom obznaniti kako je moja muška duša vazda bila, i ostala, na strani ženâ.
Još u osnovnoj školi na Braču, dok su moji razredni drugari igrali rukomet ili nogomet, ja sam s curama iz vršnjaštva preskakao laštik ili se igrao na zugarelu (skačući na one kvadrate ucrtane u betonskom ili asfaltnom tlu koje je prethodno, prije skoka na jednu nogu, trebalo pogoditi kamenčićem tako da on i ostane u njemu, tom podnom kvadratu). A doma? Doma kod kuće također je sve bilo u znaku žene, i, ostalo mi je tako do dan-danas… Odgojila me je moja nona Zorka, majka mati moje Nikoline, koja u našim Selcima nije mogla naći posla pošto me je u Engleskoj začela i rodila bez muža. Mojim i njezinim Selčanima to je bilo dovoljno da je nijemo izopće i potiho proglase – kurbom. Nisu znali, jadnici, da ne može biti kurba ona žena koja – rađa! Ne mora to biti ni ina žena, da odmah budemo načistu, ali… mislim da smo se razumjeli…
Inšoma, dovela me je mati moja Nikolina na Brač malo nakon što me je rodila u Cambridgeu u Engleskoj, a da njezini roditelji nisu znali ni da je trudna ni da me je rodila. Otišla je s otoka na Otok u neku vrstu mladenačke pečalbe, kod jedne naše obitelji iz zavičaja, ne bi li naučila jezik i zaradila koji šolad kao bejbisiterica… Umrla je od raka u svojoj 49. godini života, tako da sam je ja, evo ovog časa, već nadživio dvije godine.
Na fakultetskoj stipendiji u Italiji, samo dva tjedna nakon sprovoda mati moje Nikoline – gdje sam, mimo stručnog usavršavanja iz talijanistike, išao više na neku vrstu emocionalne terapije – upoznao sam buduću majku moje kćeri Nike… Moja današnja supruga Bruna najvažnija je žena u mojem životu, a naša kći Nika, taj dragocjeni dar roditeljstva, najveći je blagoslov koji sam ikad mogao i poželjeti. Odrastao sam u župi Gospe Karmelske, tako da i moja nebeska roditeljica nekom svojom marijansko-majčijanskom sponom drži sve elemente mene na okupu. Riječju, od Gospe i none preko majke do supruge i kćerke, žene su bile osovina mojega življenja i mojega svjetonazora: sve žena do žene… U kovitlacu tako postavljenih i životnih i emocionalnih referenata, nisam valjda mogao drugačiji ni ispasti, doli evo upravo ovakav: sav nekako usmjeren i okrenut, naslonjen i naklonjen u pravcu onoga nečega što se u našoj današnjici evidentira i poštuje kao iskonsko ženstvo, odnosno, što se terminološkom definicijom podvodi poda civilizacijsko, semantičko i antropološko polje pojma – feminizam.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
