Nikad bolje

Ovde nikada nije vođen pravi džihad

Islamska tradicija pominje dve vrste rata: jihad al-asghar – mali rat – i jihad al-Akbar, veliki rat. Ovaj prvi se odnosi na osvajačke i odbrambene ratove, ovaj drugi, veliki, neuporedivo teži, na unutrašnju, spiritualnu borbu protiv zabluda i strasti

Paljenje džamije u Beogradu 17. marta 2004. godine / AFP / AFP / Profimedia
nov 14 2025, 05:14

Podeli

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

Nisam, Miljenko, imao prilike da se vozim u “tesli”. A baš i ne čeznem da je imam. Ja sam ti čovek analognog doba i analognih instrument tabli, čije obrtomere, brzinomere, i raznorazne merne instrumente – što ih je više, to bolje – meni ne mogu nadomestiti nikakvi svetlucavi displeji. Nisam fasciniran automobilskim novotarijama, hiperdeluksuzima, elektrifikacijama i digitalizacijama. Uvek mi bude pomalo hladnjikavo u takvim autima iako su automatski klimatizovani, ne pušim u njima ali me pomalo sramota što sam pušač, dok se u njima vozim kao da strepim da ću nešto izgrebati.

Seti se (pisao sam ti o tome) kako sam pre četiri godine u Zagrebu puna dva sata razgledao oldtajmere izložene na (beše li Cvijetnom) trgu. Svaki od tih oldtajmera, među kojima je bilo i stogodišnjaka – a od kojih nijedan nije bio best of epohe (uglavnom ondašnja srednja klasa) – bio mi je nemerljivo privlačniji od bleštavih poslednjih modela audija i BMW-a, čije unutrašnjosti liče (u boljem slučaju) na komandne table kosmičkih brodova SF iz filmova B produkcije, a (u gorem, češćem) na kancelarije prekonoć obogaćenih biznismena iz provincije.

Sve to pikselsko bleštavilo – ne samo automobilsko – naglašava sivilo i opustošenost tzv. realnog sveta. Depresivno bi mi bilo ući u “teslu”, pa izaći u nekom blatnjavom sokaku u, recimo, Malom Mokrom Lugu. Kao što mi je još depresivnije otići u Pariz (ili Beč) na nekoliko dana, pa u povratku – kad se avion spusti na 200-300 metara – ugledati stare automobilske gume, zarđale šporete, mrtve mačke i svakojak šut, sve to razbacano po pustopoljinama najlonskim kesama okićenog Srema, u koji je duh Ibarske magistrale duboko (i zauvek) penetrirao.

Da, bilo je, kao i uvek, lepo na večeri u Cpice-u. Restoran nije bio prepun, hrana je – nije ti to promaklo – bila bolja nego ranije, ambijentalna muzika je bila tiša, kasnooktobarsko veče lepo, razgovor ugodan, sve je bilo po starom, samo si ti, umesto rakije pio neko dobro pivo, koje se, izgleda, pojavilo na tržištu i u kafanama nakon što sam ja prestao da pijem.

Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price