Nikad bolje
Miljenko Jergović i Svetislav Basara, dvojica simbola hrvatske i srpske književnosti 21. veka, redovno se dopisuju – svakog petka – na prvoj velikoj regionalnoj platformi Velike priče.
Znaš li koja je jedina knjiga na srpskom koja se može kupiti u Zagrebu?
Koja je to srpska knjiga po mjeri one i onakve Hrvatske, koja je, u policijskom i pravosudnom smislu vrlo oprezna i pedantna u likvidiranju svega i svakog nepoželjnog tko stiže iz Srbije? "Mein Kampf", eto koja...
Kako smo idiotski naseli na patku da je komunizam kriv za sve
Srpski antikomunisti – kojih je kako vreme odmiče sve više – tvrde da je Srbija godine 1944. pala u „komunističko ropstvo”. Naravno: ni kriva ni dužna
Goran Babić nosio je u sebi mrak, Mirko Kovač je bio dijete
Kovača su iz Beograda protjerali oni koji s ustrajnošću mazgi tvrde da on nije morao otići, a ako je već odlazio, zašto je išao Tuđmanu? Babića su iz Zagreba protjerali oni koji s ustrajnošću mazgi tvrde da on nije morao otići, a ako je već odlazio, zašto je išao Slobodanu Miloševiću?
Andrić nikada ne bi bio toliko veliki da je ostao u hrvatskoj književnosti
U Hrvatskoj nije moguće – bar ne nekažnjeno – pisati natprosečno, nemalograđanski, kritički, provokativno, remetilački, što je u srpskoj književnosti ipak moguće, mada nije baš najudobnije
Srbin može da postane Madžar, ali ne može da postane Hrvat
Kao što od Hrvata ne može postati Srbin
Knjiga zbog koje mi je Užice ličilo na Pariz
Sioranov "Kratak pregled raspadanja" majstorski je bio preveo Milovan Danojlić, veliki pesnik, još veći esejista, koji se pod starost iz čista mira sunovratio na samo dno srpske normalnosti i završio u SANU
I Božo takav, i njih dvojica živi
Božo Koprivica je opisujući nogomet opisivao vlastiti unutrašnji svijet. Fudbal je bio alegorija onog što je htio reći o sebi, kao neku vlastitu životnu muku, a što se na druge načine u njegovom slučaju nikako nije ni moglo ni smjelo reći
Nije najveći greh SPC tesna saradnja sa režimom. To praktično i nije greh.
Gledam finale raspadanja jednog društva koje je svoje najbolje sinove ili ubijalo ili proterivalo ili ignorisalo, a čija crkva osuđuje one koji zastupaju upravo crkvena učenja
Tebi je nelagodno zbog Rankovića, meni zbog koncerta Stonesa
Oduševljenje publike na zagrebačkom koncertu 1998. bilo je istog porijekla i sadržaja kao i oduševljenje publike na beogradskoj sahrani Leke Rankovića 1983.
Šta je uopšte ostalo iza Leke Rankovića?
Nisam stekao utisak da se tih stotinak hiljada ljudi na Rankovićevoj sahrani obradovalo njegovoj smrti. Pre je to izgledalo kao da su uvereni da je uradio pravu stvar time što je umro
Što je današnjoj Hrvatskoj Boris Dežulović?
U boljem slučaju žohar, u lošijem slučaju četnik
Kako bi SPC sudila Đordanu Brunu
Verni srpski narod na okupu ne drži strah božiji, nego strah od dežurnog đakona
U Kotoru, na Dan svetog Tripuna
Zastali smo ukraj trga prepunog ljudi, gdje je za improviziranom govornicom stajao svećenik i nešto gromko govorio
Kako sam se ispisao iz SPC
Nije mi bilo druge nego da javno obznanim da prekidam sve lične, duhovne i simbolične veze sa CEO-om i UO-om SPC i da više neću koristiti usluge SPC – uključujući i pogrebne
Zašto se sramim zbog Vukašina Milićevića i Blagoja Pantelića?
Premda ne pripadam crkvenoj zajednici iz koje su oni izbačeni, nešto u meni viče i upozorava me da sam suodgovoran za ono što se njima događa
Kako se Beograd „odužio“ patrijarhu Pavlu
Ne znam kakav je bronzani Pavle ostavio utisak na druge – ako je iko to i zagledao malo pažljivije – na mene je ostavio utisak nepopravljive beznadežnosti
I mi i Nijemci smo na suprotnoj strani od Đorđa Lebovića
Zašto je nemoguća identifikacija sa onim što je proživio pisac djela “Semper idem”
„Semper idem“ je poezija, „Efemeris“ je pornografija
Lebović fikcionalizuje, ali ne laže, za razliku od Medakovića koji falsifikuje faktualno
