Prvi deo feljtona o Igoru Mandiću na Velikim pričama
***
Gledajući kroz prizmu umjetničkoga bića Igora Mandića, kao jedna među važnijim ravninama u spektru vlastitih mu intelektualnih interesa može se uočiti tema njegovog odnosa prema Miroslavu Krleži. Ta je više nego taktilna privlačnost širila krila do razmjera opsjednutosti i gotovo neograničenog poštovanja, a čvrsto je to sve skupa bilo imobilizirano i ubicirano riječima samoga Mandića kojima je priznao filijaciju naspram velikoga barda, tvrdeći kako mu je on, Krleža, jedan od triju očeva: zacijelo onaj intelektualni, pored somatskoga pape Emila i duhovnoga ćaće Josipa Broza Tita.
Knjigom Zbogom, dragi Krleža (1988.) Mandić je neupitno stavio poklopac na jednu od dionica svojih relacija, tumačenja i osobne što kritičke što čitateljske percepcije djelâ samoga Krleže. Fasciniran njegovim proznim i dramskim, esejističkim i pjesničkim, ali i inim žanrovski sasvim solidno heterogenim tekstovima, Mandić je duž svojega spisateljskog trajanja u našoj tekstualnosti (njegov izraz!), svakako izvršio nemali doprinos u sagledavanju, populariziranju ili baš iole pukom pučkom čitanju ama ičega makar i partikularnog iz toga kolosalnog literarnog salda.
Ova je knjiga tek zbir vremenski ugusto napisanih žustrih polemika iliti provokativnih ogleda, poput varijacija na teme, nastalih u temporalnom odsječku kad se tek na bijelost kostiju svodio raspadajući kadaver do jučer još glomaznoga i gojaznoga pisca. Baš nalik na raspištoljenost u svim pravcima i samoga Krležinog opusa, i ovaj je libar bogato razveden u vidu niza otokâ i slijeda uvalâ koje se izdvajaju šarolikošću različitosti i dinamičnošću razvedenosti u svojoj diversificiranoj komplementarnosti.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
