“Kućni pornić”

Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” dopisuju se svakog ponedeljka na Velikim pričama.

***

Dragi Gorane,

Kada si javio da si pao niz stepenice, baš sam se prepao, ali iz pisma vidim da si preživio ne samo fizički već, što je očito bilo puno teže, i u glavi. I da si nakon toga na krilima Okudžave, klackajući Beogradom, otplovio u stara vremena.

Moram priznati da i ja sve češće tamo plovim. Neki dan, klackajući Zagrebom (poput tebe i Điđe i ja sam kupio štap kao modni dodatak našim godinama), sjetio sam se kako smo kao „mladi perspektivni režiseri“ s velikim veseljem obilazili festivale. Tako smo jedne godine na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji Điđa i ja imali svaki po film, a kako smo zajedno pisali scenarije za oba, na kraju smo i dijelili glavnu nagradu. Iz Beograda je poslan mladi novinar da tim povodom s nama snimi razgovor za radio.

Uključio je kazetofon, u ruke uzeo mikrofon i nakon par uvodnih rečenica bilo nam je jasno da ne zna tko je od nas dvojice tko. Kako je prvo pitanje bilo upućeno meni, počeo sam, na beogradskoj ekavici, pričati kako mi je drago da je moj kolega iz Zagreba došao i da sam mu imao priliku pokazati naše srpske manastire, našu srpsku kulturu… Gledao sam novinara i čekao da se napokon počne smijati. No on je bio mrtav ozbiljan. Vjerojatno mu je to bio jedan od prvih zadataka i bio je pun treme. Điđa je prihvatio igru i na zagrebačkoj kajkavštini govorio o tome kako je sretan što je vidio te divne manastire, kako je kao Hrvat impresioniran srpskom kulturom… Teško je bilo reći, jer obojica ne stojimo najbolje sa sluhom, što je bilo nakaradnije – moja ekavica ili njegova kajkavština. No mladi novinar u tome nije vidio ništa čudno. Sutradan je objavio razgovor i par sati nakon toga dobio otkaz s radija.