Kako je moj otac umro od rata
Ni četiri paklice kumanovske žute "drave", najgore makedonske krdže dnevno, nisu, ubeđen sam, doprinele da tako rano ode
Djeca predsjednika nikada ne žure u rat
Sjetimo se samo Marka Miloševića...
Međunarodni sajam Šešeljevih knjiga
Do sada se na vest o relokaciji Beogradskog sajma nije bunio nijedan učesnik ili posetilac Sajma nameštaja, Sajma automobila ili Sajma lovačke i ribolovačke opreme....
Lijepa naša Prijovićko
Ovi Hrvati su nekad bili kul tipovi, šta im se sad desilo? – reče moj prijatelj na vest da srpska turbofolkerka rasprodaje zagrebačke Arene
Kako smo primili kršćanstvo
Misionar je ušao u kolibu i pozdravio, a Hrvati su ga prestravljeno gledali. No, malo-pomalo, počeli su razgovarati. Kao da im prodaje životno osiguranje ili plastične posude za spremanje hrane, došljak je kod ognjišta opisivao sve pogodnosti prelaska na kršćanstvo, vječni život u obilju Kraljevstva nebeskog, a i mnoge povlastice na ovom svijetu
Kako će Milanović zaskočiti Grke u manastiru Krka
Bilo je tako jedno vrijeme prije dvadeset pet godina kad je cijela građanska opozicija u Hrvatskoj bila očarana Dinamovim navijačima, istim ovima koje Grci danas guze u zatvorima, jer su na stadionima zviždali Franji Tuđmanu. Ah, koje herojstvo!
Koji će ti moj granica koju možeš da pređeš sa ženinim pasošem?
Te granice su i napravljene samo da bi patriotski rodoljubivo-domoljubni bašibozuk proklinjao dan kada su se setili da bi bolje bilo da put od Beograda do Zagreba u špicu avgusta traje šest i po sati
Prčin ti granicu! Epopeja burundijskih rukometaša od Rijeke do Manchestera
Putovali smo preko Hercegovine i na dvije glupe jugoslavenske granice, u dvije beskrajne kolone vukli se gotovo četiri sata
Kako sam zamrzeo vremensku prognozu
Dugo sam uživao u izveštajima koji su obično počinjali daleko, iznad Otrantskog moreuza, na onoj fino dizajniraoj šarenoj mapi, sve dok izveštaji o vremenu nisu postali kao pozivi generalštaba na sveopštu mobilizaciju
Kako se desilo da su sinovi i kćeri konzervativniji od majki i očeva?
Kako je moguće da se roditelji čine mlađi od svoje djece, imaju opušteniji, vedriji, bezbrižniji odnos prema seksu?
Menjam Kosovo za Rovinj
Ti naši ratovi su bili toliko glupi & besmisleni, da ako je bilo šta dobro izašlo iz njih, to je da sam ovih dana slučajno primetio da se neki toga i stide
Muzikoterapija u zemlji Baje Malog Knindže
Mik Džeger gastarbajterskih žurki u restoranu „Velika Srbija“ na periferiji Oberstdorfa, predgrupa Vučića i Šešelja na radikalskim mitinzima, mic po mic je stigao do centra Beograda
Sve srećne škole liče jedna na drugu, dok je svaka nesrećna škola nesrećna na svoj način
Mislim da su se ljudi tada i mrzeli zbog sasvim simpatičnih stvari. Recimo, ovo, moj Tomiću, nisi sigurno čuo, škola "Vladislav Ribnikar" nastala je tako što je ministarstvo prosvete pre 50 godina spojilo dve susedne škole na Vračaru – jedna se zvala "Aleksa Šantić", a druga "Slobodan Princip Seljo". Bila su to vremena boljih ideja, boljih igrica, čak i boljih međuškolskih ratova
“Dragi moj Dražo, jesi li vidio koliko je novih vjernika oko nas?”
Dugo sam mislio da takvi žive samo u Hrvatskoj, ali onda sam shvatio da ni u Srbiji ne manjka kršćanskih licemjera i folklorne pobožnosti. Lijepo sam se začudio kad sam prvi put na omotu krekera iz Srbije vidio ozbiljnu napomenu: "Posno"
Kako je Vučić u Savamali oživeo i noćno kupanje i noćno rušenje
Bager ne može da se vozi retroaktivno, pa je predsedniku žao što ne može sam sebe da prijavi za rušenje u Savamali
Ante Tomić piše Draži Petroviću: Majstori, majstori (skrivaju se bolje od Radovana Karadžića)
U Hrvatskoj je nedostatak kvalificiranih radnika možda nešto uočljiviji jer im je lakše naći posao u Europskoj uniji, ali ni u Srbiji nije bitno drugačije
Bulevar žrtava naših žena
Nije fraza, dragi Tomiću – meni je kao deklarisanom i autovanom muškarcu sve više na umu da bi ove naše državice bile bolje kada bismo rešavanje problema na jedno dve godine prepustili ženama
“Dragi Ante, šta je muškarac bez lamborginija…”
"Ne znam jesi li video to, neki klipan, sin Vučićevog kuma, juri kolima 200 na sat po centru Beograda i proziva policiju da mu ne smeju ništa"
