Sve otkad je pred Novu godinu Goran Dragić objavio da završava svoju košarkašku karijeru, ja se u mislima vraćam dvadesetak godina unatrag kada sam ga, kao devetnaestogodišnjeg klinca, prvi put gledao na košarkaškom terenu. Goran je tada igrao za Slovan, klub koji je u to vrijeme prvi i zadnji put dogurao do finala državnog prvenstva i odlučujuće pete utakmice protiv veće i bogatije Olimpije. Uz Dragića, za Slovan su tada igrali i Saša Dončić, Lukin otac koji se pred kraj karijere uozbiljio i uspio unovčiti bar mrvicu svog raskošnog talenta, te Miha Zupan, možda i najbolji gluhi igrač svijeta svih vremena, ali mi smo u dvoranu na Kodeljevu, poznatiju po rukometu i panku, otišli da vidimo baš tog malog Dragića.
I već u prvoj četvrtini vidjeli smo ono što smo došli vidjeti. Goran Dragić svoj je prodor pod koš završio zakucavanjem i dvoranu ostavio bez daha jer se tako nešto u slovenskim dvoranama nije često viđalo. U njima se zakucavalo u kontranapadu (šesnaestogodišnji Marko Milić, na primjer, u toj istoj dvorani na Kodeljevu zakucavanjem je razbio tablu) i zakucavali su mnogo viši igrači od Dragića koji je, prema tadašnjim podacima, imao tek metar i osamdeset osam centimetara.
Ali naše je društvo košarkaških veterana nakon utakmice ipak zaključilo da taj mali Dragić neće dogurati daleko. Jeben je fizikalac koji nema dovoljno mekanu ruku i kojemu fali šmeka, glasio je naš „skauting report“.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
