Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.
***
Dvije su me stvari, dragi Basara,
nervirale kod članova SKJ, a onda i kod školskih rukovodilaca Saveza socijalističke omladine, koji je funkcionirao kao partijska igraonica budućih komunista, a jedna je proizlazila iz druge: programirano licemjerje i diktatura prosječnih. I jedno, i drugo, i programirano licemjerje i diktatura mediokriteta, kao naslijeđe će biti preuzeti i u sustavu koji je zamijenio jednopartijsku, komunističkom ideologijom tobože inspiriranu diktaturu.
Pod programiranim licemjerjem podrazumijevam to što su se članovi SKJ javno deklarirali kao ateisti, a u potaji su upražnjavali vrlo široki spektar vjerskih ceremonijala. Jedni su krstili djecu, drugi su ih sunetili, jedni su o pojedinim datumima išli u crkvu i potajice sudjelovali u vjerskim događajima, drugi nisu jeli svinjetinu. Kada bi im se djeca u nekim godinama zaljubljivala u inovjerce, negativno bi reagirali. Premda su u javnom životu igrali uloge suživljenih pripadnika jedne multietničke, kosmopolitizmom temeljito prožete zajednice, u privatnim su životima bili i još nešto, što su pažljivo skrivali od javnosti. To mi se, kunem ti se da je tako, dragi moj Basara, činilo nepodnošljivim već u danima Titove smrti, kada još nisam bio ni četrnaestogodišnjak.
Naravno da nisam slutio u što se takvi komunisti mogu preobraziti čim se za preobražajem bude osjetila potreba, ali sam već sa četrnaest godina bio siguran da nikada neću biti član SKJ, kao što su to bili moji roditelji, jer ništa mi se u mom dotadašnjem životu nije učinilo tako duboko nedostojnim i nedostojanstvenim kao biti – komunist. Tojest, biti onaj tko javno deklarira jedno, a privatno zastupa nešto tome suprotno.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
