Dugo nakon što je raspad Jugoslavije postao u dnevnopolitičkom smislu ili u širem fokusu javnosti zaboravljena tema, prepuštena tek zainteresiranim povjesničarima s jedne, te romantičnim jugonostalgičarima ili ostrašćenim antijugoslavenima s druge strane, pojavili su se nedavno u Zagrebu memoari Jovana Vejnovića, savjetnika za vanjsku politiku posljednjeg saveznog premijera Ante Markovića, uz Stipu Šuvara najtragičnije ličnosti iz procesa raspada partije i države. I moram priznati da dugo vremena nisam osjetio toliku duhovnu bliskost s nekim autorom i s temom kojom se bavi, odnosno s načinom na koji je tu temu obradio.
Jer bez obzira na to što je riječ o relativno kratkoj knjizi, sažetog reportažnog stila, radi se o temi koja je upadljivo izostala iz svih analiza raspada SFRJ, od poznate BBC-ijeve dokumentarne serije, do brojnih historiografskih i publicističkih radova, a to je pogled iznutra, i to iz prvog reda, od strane onih koji su politički, društveno pa i ljudski pregaženi i prekriženi u procesu raspada. No, još više, radi se o intimnoj drami čovjeka koji dolazi iz svijeta koji više ne postoji, niti će ikad više postojati, što je izravna posljedica onakvog kraja Jugoslavije.
I upravo s te strane, iako knjiga objektivno jeste zakašnjela i realno više ni na što konkretno ne može utjecati u novonastalim nacionalnim postjugoslavenskim državama i njihovim uglavnom uniformnim društvima, ona dolazi kao jedan od posljednjih tragova bivšeg svijeta koji zaslužuje biti sačuvan na svaki mogući način i na svakoj mogućoj platformi.
Konačno, to što je izdavač Vejnovićeve knjige Srpsko narodno vijeće u Zagrebu, kao relativno vidljiva, ali suštinski marginalna manjinska organizacija koja također ne uspijeva značajnije utjecati na društvene procese u Hrvatskoj, jeste i jedini logičan i jedini mogući izbor za objavu onoga iza čega Vejnović stoji.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
