Ratovi se, kao što je opće poznato, neprestance ponavljaju, pa je – radi razumijevanja ovih žalosno uobičajenih povijesnih katastrofa – nužno i opetovanje stare, nepromjenjive istine; budući da u ratu važe izopačeni tabui s obzirom na civilizirano poimanje mirnoga stanja osnovni zločin rata jest u tomu što u ratu ubijanje nije zločin (nego, dapače, obveza). Rat je povijesno prokušan, veoma perverzan a uvjerljiv, komunikacijski modus; potpuna i neupitna razmjena informacija među suprotstavljenim stranama. A sadržaj je ove komunikacije svagda najjednostavnije, a bitno pitanje: tko je jači?
S obzirom na zločinačku narav rata, unutar njega se zločinom može smatrati tek posebno kvalificirano ubijanje; “kršenje ratnih zakona i običaja”(?), ili “prekomjerna uporaba sile”. Racionalno sagledavanje povijesti ratovanja teško bi pokazalo da postoje ratni “zakoni i običaji” kojih su se zaraćene strane (u bilo kojoj epohi) doista do te mjere pridržavale da bi se iz njih mogle izvesti običajne zabrane zločina. Nasuprot stvarnim kršenjima u humanitarnome pravu stoji, izgleda, utopijski ideal: fair ubijanje. Vjerojatno najbliže tomu bilo bi formativno načelo “divljega zapada”: tko od sučeljenih protivnika, uredno postavljenih nasuprot jedan drugome, poteže brže ima pravo usmrćivanja polaganijega. No, to su ipak gotovo laboratorijski uvjeti (koji slijede prastaru tradiciju dueliranja), nedostupni u realnim borbama (a, uostalom, već i na razini ideala moralno dvojbeni).
Rat i mir označuju opću razdjelnicu onih koji su – za neku vrijednost ili interes – pripravni ubijati i biti ubijeni, i onih drugih. Na mikro-razini, u svakome trenutku negdje u svijetu (od kafića i krčmi do, npr., parlamenata) usred uspaljene rasprave jedan od oponenata kazuje drugome: “Iziđimo na čas van da muški riješimo spor!”.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
