Ratovi se, kao što je opće poznato, neprestance ponavljaju, pa je – radi razumijevanja ovih žalosno uobičajenih povijesnih katastrofa – nužno i opetovanje stare, nepromjenjive istine; budući da u ratu važe izopačeni tabui s obzirom na civilizirano poimanje mirnoga stanja osnovni zločin rata jest u tomu što u ratu ubijanje nije zločin (nego, dapače, obveza). Rat je povijesno prokušan, veoma perverzan a uvjerljiv, komunikacijski modus; potpuna i neupitna razmjena informacija među suprotstavljenim stranama. A sadržaj je ove komunikacije svagda najjednostavnije, a bitno pitanje: tko je jači?
S obzirom na zločinačku narav rata, unutar njega se zločinom može smatrati tek posebno kvalificirano ubijanje; “kršenje ratnih zakona i običaja”(?), ili “prekomjerna uporaba sile”. Racionalno sagledavanje povijesti ratovanja teško bi pokazalo da postoje ratni “zakoni i običaji” kojih su se zaraćene strane (u bilo kojoj epohi) doista do te mjere pridržavale da bi se iz njih mogle izvesti običajne zabrane zločina. Nasuprot stvarnim kršenjima u humanitarnome pravu stoji, izgleda, utopijski ideal: fair ubijanje. Vjerojatno najbliže tomu bilo bi formativno načelo “divljega zapada”: tko od sučeljenih protivnika, uredno postavljenih nasuprot jedan drugome, poteže brže ima pravo usmrćivanja polaganijega. No, to su ipak gotovo laboratorijski uvjeti (koji slijede prastaru tradiciju dueliranja), nedostupni u realnim borbama (a, uostalom, već i na razini ideala moralno dvojbeni).
Rat i mir označuju opću razdjelnicu onih koji su – za neku vrijednost ili interes – pripravni ubijati i biti ubijeni, i onih drugih. Na mikro-razini, u svakome trenutku negdje u svijetu (od kafića i krčmi do, npr., parlamenata) usred uspaljene rasprave jedan od oponenata kazuje drugome: “Iziđimo na čas van da muški riješimo spor!”.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
