Čitajući knjigu Bekima Sejranovića Tvoj sin Huckelberry Finn, neprestano sam se vraćao desetak godina unazad, u Graz, gdje sam Bekima upoznao. Jednom vrlo dobro raspoloženom literarnom društvu Bekim je tada pokazao dokumentarni film o svojoj plovidbi Savom prema Crnom moru, film o ničemu, kako ga je sam u knjizi opisao, dok ga ja pamtim kao film o ljudima u potrazi za drugim oblicima života. Slično sam čitao i Bekimovog Hucka Finna, a tako mi i on sam iz te svoje knjige izranja.
Glavni junak tog autofikcijskog romana uporni je tragač za životom po vlastitoj mjeri koji u jednom trenutku postaje svjestan svoje nesposobnosti da zaživi nečim imalo nalik onome što većina nas živi. Ne bez cinizma Bekim u romanu priznaje da je jednom davno u Norveškoj, živeći sa ženom koju je volio i njenom kćerkom, propustio posljednju priliku da bude normalan. I godinama kasnije on skoro svjesno bježi od te normalnosti, bježi na rijeku, bježi u narkotičku omamljenost.
Govorim, naravno, o književnom liku Bekimu i dodajem da pisac u knjizi sam za sebe na više mjesta priznaje kako voli pretjerivati, izmišljati i lagati, ali meni je ipak bilo fascinantno uspoređivati tog Bekima i njegov život sa glavnim junakom knjiga jednog drugog Norvežanina koji, slično kao Bekim Sejranović, detaljno opisuje vlastiti život i slično je bespoštedan do sebe i drugih. Samo što taj drugi Norvežanin sebe doživljava mnogo ozbiljnije od Bekima Sejranovića pa mu stoga na kraj pameti ne pada da prizna kako pretjeruje, izmišlja i laže.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
