Od Jugoslavije su, objektivno, ostala tek 255.804 četvorna kilometra, izbrazdana granicama, zaposjednuta novim državama – s bitno unaprijeđenom komunikacijskom mrežom (osim željeznica) i podjednako bitno unazađenom industrijom. U skladu s aktualnom (geopolitičkom, ustavno-pravnom, pa i patriotskom) modom, novotvorbe su pretežito ustrojene kao nacionalne države – s neizbježnim izuzetkom BiH (koja, zapravo, i nije ustrojena). A nacionalna pak država u jednostavnome, no nužnom obratu za legitimaciju prvenstveno potrebuju državnu naciju (kako to povijesna praksa pokazuje).
Te se pak (etničke) nacije, premda po samorazumijevanju prastare (takorekuć oduvijek postojeće), politički mukotrpno snalaze u svojem državotvornom nastajanju. Ne samo zbog (nacionalizmu svagda omiljenih) vanjskih neprijatelja, nego i zato što se stalno spotiču u svakidašnjem susretanju s psihološkim, političkim, emocionalnim, socijalnim slojevima identiteta svojih pripadnik(c)a. Neki su od tih slojeva kod mnogih i osobno i socijalno vezani uz prošlost koja je, svim suvremenim razlikama i ideologijama unatoč, jedinstvena – jugoslavenska.
Ta je prošlost i dalje višestruko djelotvorna – od traume zbog krvavoga nastanka/nestanka državnih tvorbi, preko svjetonazorskih opreka (jer se Jugoslavija u mnogome povezuje s realsocijalizmom/komunizmom) do nostalgičnoga slikanja bolje prošlosti. Već i zbog karakteristične spoznajne naivnosti nacionalistički su se ideologemi ubrzo nasukali na realnost. Jer, po pretpostavci na kojoj su zasnovani narodi su se formirali posredstvom jezika da bi se potom (“dugotrajno i mukotrpno”, u uobičajenoj redakciji nacionalne povijesti) dovinuli do političke razine nacionalne države (kojom se, u široko populariziranoj plošnoj interpretaciji Hegela, dospijeva svjetsku povijest).
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
