Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u kolumni “Jesi li video ovo?”
***
Dragi moj Petroviću,
Vozio sam se nedavno od Zagreba do Splita autobusom, punim do posljednjeg mjesta. Dvadesetak, možda i trideset putnika bili su strani radnici. Niži, tamne maslinaste puti, bijelih zuba, sjajne crne kose, generalno gledajući – zgodni su ljudi, ili su svakako privlačniji od nas nosatih i glavatih Balkanaca. Putovali su na obalu, gdje je upravo počinjala turistička sezona. Jedan je sjedio pored mene. Nismo ni riječi progovorili, jer bih ja teško i s nekim našim razgovarao, ali bio je ugodno društvo.
Nije se gurao ni svađao, kao što zemljaci često čine. Nije mljackao ni izuvao cipele. Nije mrvio čips i smoki po nama. Nije umoran usnuo, srušio se glavom na moje rame i svega me zaslinio. Bio je čist, tih, pristojan. Došaptavao se povremeno s kolegama na sicevima ispred i iza nas. Kroz prozor je slikao pejzaž i sliku slao WhatsAppom, pretpostavljam nekome svome u Nepalu, gdje je prošla ponoć, ali taj netko, majka ili supruga, neće otići na spavanje dok se on ne javi.
Osmijehnuli smo se na rastanku na splitskom kolodvoru suzdržano jedan drugome i on je sa svojima nestao negdje u mraku. Na periferiji prema Stobreču zamislio sam jeftino prenoćište s gusto složenim krevetima na kat, u preuređenoj garaži što još lagano vonja na dizel. Otud će se moj suputnik možda već sutra zorom uputiti na gradilište ili da električnim biciklom raznosi pizze i ćevape. Za većinu nas on će biti nevidljiv jer radnici iz Azije ni na koji način ne sudjeluju u životu zajednice u koju su privremeno doselili.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
