U maju 1990. godine HDZ je pobijedio na prvim višestranačkim izborima. U noći velikog trijumfa najveselije je bilo u Konjščinskoj ulici u Dubravi gdje su ljubazni domaćini Tuđmana i društvo počastili pečenim volom. Sve otada taj sokak uživa u reputaciji Vol Strita. Moja malenkost nije razulareno slavila, nego decentno tugovala. Nisam više siguran ni gdje ni s kim u društvu, ali pretpostavljam da se radilo o nekom trnjanskom pajzlu u blizini Filozofskog fakulteta, kamo sam običavao odlaziti na pivo s prijateljima. Ili sam možda već bio u Splitu gdje sam jednako neutješan u jednako uskom krugu bliskih frendova jednako namakao tugu.
S ove distance, mogu reći da je to iskustvo ne poraza nego potpunoga sloma, jer je HDZ nadmoćno pregazio konkurenciju, imalo blagotvoran utjecaj na moj život. Naime, izgubio sam svaku iluziju o tome među kakvim ljudima živim. Sve otada računam na same poraze. Doduše, u dva navrata potrefila su me dva umjerena i ugodna iznenađenja. Moji favoriti nekim su čudom uspjeli pobijediti HDZ, koji je onda četiri godine lizao rane u opoziciji, pa se osnažen vraćao na veliku scenu. S porazima sam se naučio živjeti kao s neugodnom, kroničnom i neizlječivom bolesti: svakoga dana nešto me probada, žiga i češe, ali srećom ne toliko da bih tražio da me hitno hospitaliziraju. Vjerovao sam da takvo iskustvo imaju i drugi građani čije su političke preferencije slične mojima, ali sam nekidan shvatio da teško griješim.
U noći još jedne HDZ-ove izborne pobjede, iako ne nadmoćne kao što je nekad znalo biti, legao sam očekivano potišten, ali miran. Konačno, nije se dogodilo ništa neobično ili šokantno. Samo je nakupina kleptomana i šovinista koji već osam godina drmaju zemljom dobila priliku da još četiri godine potkradaju državu i u narodu raspaljuju kvazipatriotske strasti. Ali vraga, sljedećega jutra moj su mobitel zapljusnuli deseci poruka ogorčenja, a slično raspoloženje dočekalo me je i u kvartovskom dućanu. Mojim znancima i susjedima nije išlo u glavu – i još uvijek im ne ide! – kako je, pobogu, ubogi narod mogao još jednom glasati u korist vlastite štete i provjereno groznoj političkoj opciji iznova pokloniti povjerenje. Zar im osam godina otimačine javnoga novca nije bilo dovoljno? Koliko se para treba pokrasti da bi shvatili s kim imaju posla? Tek danas, u proljeće 2024., oni su se suočili sa strašnom činjenicom da žive među ljudima koji su kovači vlastite nesreće, jer slobodnom voljom biraju lopovluk i zatucanost. Svi ti dragi ljudi koji svojim zemljacima zamjeraju glupost, ni sami nisu blagoslovljeni naročitom bistrinom ako su do jučer vjerovali kako će priprosta svjetina konačno progledati.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
