Kad bismo pokušali nekoga, čak i više nego prosječno o historiji informiranog građanina neke od postjugoslavenskih zemalja, upitati koje je to jedinstveno ratno iskustvo koje ove zemlje imaju, teško da bi se puno njih odmah sjetilo Aprilskog rata, koji je potrajao jedva dvanaest dana.
Taj bi zaborav ili nedostatak asocijacije bili takvi zbog njegove kratkotrajnosti, kaotičnosti i činjenice da je utemeljenje ustaške NDH u tom periodu zapravo zasjenilo sve te ratne događaje. Posebno kad govorimo o prostorima koje je NDH obuhvatila.
Međutim, dok se početak, a i razvoj Prvog svjetskog rata odvio u sasvim drugačijim pravnim, državnim pa i ratnim kontekstima jugoslavenskih zemalja, a ratovi devedesetih također jesu pokrenuti u momentu dok je nominalna zajednička država još postojala, ali su sasvim različito izgledali, odnosno u nekim zemljama se rat uopće nije događao, neke su posve razorene, a neke je periferno okrznuo, Aprilski rat je jedinstven po tome što je on počeo tako što je ta zajednička jugoslavenska država istovremeno sa svih strana napadnuta od stranih vojski, da bi se tek kroz te nepune dvije sedmice uspostavili različiti konteksti, po kojima Drugi svjetski rat pamtimo danas.
Ukratko, bez obzira što je sve govorilo da je nemoguće očekivati da rat zaobiđe Jugoslaviju, posebno nakon 27. marta, kao neki generalni dojam ostaje to da su mnogi, od običnih građana, do Vlade i kraljevske porodice, bili iznenađeni napadom kao takvim, a posebno njegovom silinom. Ono što je pak uslijedilo, s morem oportunističkih pretrčavanja i stalnim izmjenama konteksta i toga tko je zapravo vlast, predstavlja idealnu podlogu za studiju karaktera, kako privatnih, tako i kolektivnih, koja se zapravo nikad nije ispisala. Zbog čega nas je nešto slično posve zateklo kad se iznova dogodilo početkom devedesetih.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
