Pobjeda nad fašizmom u Hrvatskoj se više obilježava nego slavi. Moglo bi se reći da se dočekuje začepljena nosa – oko osamdesete obljetnice nelagoda ništa manja nego zadnjih desetljeća. To se mora slaviti, jer je Dan Evrope, i jer se na to u Bruxellesu pozitivno gleda, inače bi sve išlo još skromnije.
Hrvatska i inače muku muči s historijom. Hiperproizvodnja povijesti nesavladiva je za domaće kapacitete prežvakavanja, jer se sve iznova ubacuje u mlin aktualne politike, a onda prerađuje prema potrebama. U Vukovar, favorizirano mjesto jedinstva i rodilište suvremenog nacionalnog identiteta, često su znale ići dvije kolone – lijeva i desna. Slično je bivalo i u Jasenovcu.
Dan ustanka u Hrvatskoj bio je do 1991. godine 27. juli, onda je zaključeno da je taj događaj imao isključivo srpski karakter, pa je odabran novi datum – 22. jun, kad je u šumi Brezovica pored Siska osnovan prvi sisački partizanski odred. Stvar ima smisla – Srbi su se digli na ustanak kako bi branili gole živote (usput proizvevši silan belaj u lokalnim katoličkim i muslimanskim selima, što se godinama sakrivalo) dok su se u Sisku okupili komunisti antifašisti.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
