Izvini, Vladimire

Vladimir Štimac nikada nije bio košarkaš po mom ukusu i ne bih mogao reći da sam ga kao košarkaša volio. Prije će biti suprotno. Vladimir je obično igrao protiv timova za koje sam navijao pa mi je čak znao ići na živce. To je vjerojatno i razlog zašto je ušao u moju literaturu. Barem u duhu, ako ne imenom. U mom romanu Đorđić se vrača, glavni junak, nerealizirani košarkaš Marko Đorđić, jednim okom prati europsko prvenstvo u košarci 2017., ono na kojem će Slovenija u finalu pobijediti Srbiju za koju će igrati i Vladimir Štimac, i onako usput mudruje kako osim Bogdana Bogdanovića u srpskoj reprezentaciji nema pravih majstora i kako nakon otkazivanja Miloša Teodosića i Nikole Jokića on ne može navijati za tu ekipu punu drvosječa.

Nije Marko Đorđić u romanu prozvao Vladimira Štimca imenom i prezimenom, ali ja kao autor romana znam da je i njega imao u mislima. I dok sam gledao kako policajci na protestnom skupu ruše Vladimira na pod i kako ga odvode u pritvor, prvi sam put osjetio grižnju savjesti zbog nekog Markovog ishitrenog suda. Pljuvao je on u dva moja romana koga god je stigao, a ja ga uvijek iznova branio, govorio i policiji i novinarima da je Marko fiktivni junak odnosno antijunak, ponavljao da mu ne treba vjerovati na riječ, da taj klinac pretjeruje i da iz njega progovara frustracija, da bih danas iznenada osjetio potrebu da se nekome zbog njegovih riječi izvinem.

I evo, izvinjavam se u romanu imenom i prezimenom nespomenutom Vladimiru Štimcu za one „tri drvosječe“ koje igraju uz Miloša Teodosića. Izvini, dragi Vladimire, što Marko Đorđić nije uočio koliko si uistinu velik čovjek, i da zavrjeđuješ poštovanje.

Od bezbrojnih srpskih virtuoza loptom, ne samo onom košarkaškom, od svih onih koji su košarku ili nogomet igrali glavom, kako se kaže, i čijoj smo se kreativnosti divili i nazivali ih umjetnicima, od većine tih teodosića, jokića i bogdanovića ovih dana ni glasa. Sakrili se kad je najteže. Bježe od lopte, što bi se reklo, i onako sakriveni gledaju kako Vladimir Štimac preuzima odgovornost, kako ide sam protiv petorice i kako ga ta petorica nemoćnog zaustavljaju.

Bilo je, naravno, uz Vladimira Štimca na studentskim protestima više poznatih sportaša, a još nekolicina ih je javno podržala proteste, neki đokovićevski mlako, a neki oštro i nedvojbeno. I naravno da je svaki glas podrške važan i svaki protest hrabar, ali kako god okreneš – malo. Na svakog Vladimira Štimca koji je progovorio, stotine je sportaša ostalo šutjeti. Na svakog Dejana Bodirogu koji je sa studentima hodao ulicama Beograda, stotine sportskih legendi nije izašlo na ulice.

Nakon što je Vladimir Štimac stavljen u pritvor, očekivano se oglasio veliki Duško Vujošević, kao što se očekivano nije oglasio nitko iz Crvene zvezde, kluba za koji je Vladimir u dva navrata igrao i čijih je navijača, kažu, veliki miljenik bio. Klub je to za koji je navijao moj otac i za koji sam i ja kao dijete navijao te za koji sam trebao navijati čitav život, ali je ta Crvena zvezda odavno raskinula sa crvenom zvijezdom i svime što ona predstavlja.

Podjednako očekivano se nije u vezi Vladimirovog privođenja oglasio nitko iz Košarkaškog saveza Srbije, a manje očekivano šutjeli su i mnogi Vladimirovi bivši suigrači i treneri, kako oni iz Zvezde tako i oni iz reprezentacije. Biće nisu više sa Vladom u istom timu i na istom terenu pa ne trebaju hrliti da biju one koji njega biju.