Zanimljiva, nesumnjivo zabavna priča, prepuna paradoksa i otkrivanja tople vode odvila se ovih dana u zagrebačkoj javnosti, ali i u medijima, nakon što je do te iste javnosti stigla vijest kako se ruši unutrašnjost nekoć kultnog rock-kluba ‘Kulušić’.
Jer prvo je uslijedilo kolektivno zgražanje onih koji su u njemu proveli mladost i gledali kultne koncerte, potom je uslijedilo zgražanje onih upućenijih koji nikako nisu razumijeli zbog čega je sad postalo tema to što nestaje interijer kluba koji je zatvoren već dvadeset godina i, k tome je već u zadnjoj fazi bio beznačajan i s potpuno pregrađenim interijerom, u odnosu na slavne dane.
Na koncu, javili su se ljudi koji se čak i po dobru sjećaju Kulušića, ali su nastavili izlaziti i prate novu scenu i klubove po Zagrebu, potpuno zbunjeni činjenicom da postoji jaka klupska scena, a ljudi plaču za nečim što je ostalo u dalekoj prošlosti. Da bi se nakon svega javili i ljudi koji su ostali u šoku zbog tolikog emocionalnog angažmana dijela javnosti oko teme koja je suštinski nebitna, dok vladajući galopirajućim korakom vraćaju jednoumlje, ideološki monopol i korupciju devedesetih.
I koliko god sve ovo skupa izgledalo kao neka sveopća kakofonija, zapravo je dobro jer u punom smislu riječi predstavlja činjenicu da u zemlji postoji neko demokratsko društvo i javna rasprava, makar i oko naizgled marginalne teme.
Što nas dovodi do pitanja je li ona zaista marginalna i tiče li se isključivo pop kulture i njenih privremenosti ili ovo pitanje ipak predstavlja nešto više.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
