Knjiga koju Miljenko Jergović iz broja u broj Expressa ispisuje o 1983. kao posljednjoj godini nekakvog normalnog života bez zlih slutnji i naznaka raspada, zapravo ima utemeljenje, kad se analizira sljedeća, Orwellova 1984. godina. Naravno, govorimo o Jugoslaviji i njezinim Plutarhovim paralelnim životopisima i stvarnostima. I govorimo udaljeni točno četrdeset godina od nje.
A prva asocijacija svih Jugoslavena i dobrog dijela svijeta kad se spomene ta godina je, naravno Olimpijada u Sarajevu, s kojom je otvorena i o kojoj sam već napisao poseban tekst na Velikim pričama, pa nema potrebe da se ponavljam. Ali ono što ima smisla sada naglasiti jeste to da to nije bio samo svjetski događaj koji je trebao legitimirati posttitovsku Jugoslaviju u svijetu, kao sposobnu i održivu zemlju, nego i vrhunac središnje jugoslavenske republike, pravog djeteta AVNOJ-a i partizanske borbe. Jer, dok je stvaranje ostalih federativnih republika bilo manje-više unaprijed jasno, ponajprije zbog mogućnosti da one budu definirane kao nacionalne socijalističke republike, Bosna i Hercegovina je bila egzemplar modernističke socijalističke, radničke republike, na kojem se trebalo pokazati da su mogući i socijalizam i bratstvo među jugoslavenskim narodima. I ta Olimpijada je bila vrhunac te ideje i priče.
Međutim, prvo što nam svjedoči da stvari nisu bile tako blistave i spokojne kao što se iza fasade Olimpijade moglo činiti, jeste muzička produkcija na pop-rock sceni, gdje vrijedi izdvojiti četiri albuma, kao četiri vizije društva i vremena u kojem su nastale. Prva vizija je ona Bajagina. On te 1984. kreće u solo karijeru s Instruktorima i objavljuje prvi album „Pozitivna geografija”, što je bilo rijetko pogođeno ime. Ironizirajući i Drugi svjetski rat i revolucije u trećem svijetu, sve provučeno kroz divne ljubavne pjesme i optimizam epohe, na albumu na kojem zapravo nema praznog hoda, već i na prvo slušanje Berlina, Limenih truba, Kosooke, Tekile gerile ili Tamare, osjeti se koliko autor ima dojam da je svijet u kojem živi najbolji od mogućih svjetova, a da su svi ratovi i krize prošlost ili neka sadašnjost koja je zaostala u vremenu, ali neće još dugo tako.
Njemu nasuprot stoji drugi album Haustora, objavljen iste ove godine. Treći svijet, obojen Sacherovim ključnim autorstvom. I na njemu su priče o revolucijama i trećem svijetu, ali ne eskapističke i vesele, nego zlosutne i životne, jednako pune i strasti i tropskih noći i snova o ljubavi, ali s naznakom nimalo optimističnog kraja. Zadnji pogled na Jeršaleim, Babilonske baklje, Skriven iza lažnih imena, naslovna Treći svijet, s uvodom u Neobičnom danu koji kao da najavljuje Vukovar ili Sarajevo, album “Treći svijet” je autentični krik umjetnika protiv kataklizme koju tako jasno vidi, da je nije mogao jasnije nacrtati.
No, dok je kod Haustora sve u slutnjama, asocijacijama i pametnim čitanjima, Štulić je bio direktan. On, tj. Azra, 1984. izbacuje “Krivo srastanje”, zvučnom slikom, ali i tekstovima najsiroviji Štulićev album, u kojem on zapravo razgovara s Krležom i piščevim opsesijama, miješajući u njih i vlastitu opsesiju s Moskvom, Bizantom i geopolitikom, pričajući opet jasno o Jugoslaviji i njezinom društvu, s vrhuncem u stihu: “Kakav je slučaj biti rođen na istoku, ne znam. Ali osjećam se upravo tako. Kakav je osjećaj biti rupa na palubi, ne znam. Moj osjećaj je beskrajna samoća.”
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
