Ne znam kako je kod vas, ali moja dva tinejdžera napuštaju svoje sobe uglavnom da bi posjetili frižider, rernu ili špajz. Eto Damira, slow motion mood, kretnje s elementima robotike. Ko da je sad izašao iz video-igre. Sa zadatkom.
Prelazi rukom preko tegli, ko da su kutije sa blagom a ne ajvar, marmelada… Lupka po vratima frižidera. Sedamnaest mu je, ali svaki put kao da je prvi susret sa kesom u kojoj je kruh. Oprez susreta sa novim i inicijalna faza učenja. S rukama krpene lutke na brzinu našivene, kretnje djeluju izvan kontrole.
Razmišljam kako nelagoda koju izaziva taj prizor može biti riješena samo XXL siperkom i pitanjem, iliti guranjem kašike u usta.
“Djeca ne znaju koristiti olovku”, zabrinuti su roditelji kao onomad kad bi im kazali kako je sin za vojsku nesposoban. Vijekovna porodična sramota o kojoj se šuti. Kome ćemo kćer dati.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
