Istarske priče Slavenke Drakulić: Pogled koji boli
Kad se sada prisjećam tog trenutka, možda nisam trebala biti tako zatečena onim što se pružilo preda mnom. Trebala sam očekivati što se krije iza zida...
“Nisam se mogla sjetiti datuma venčanja, sjetila sam se samo sarme”: Priče o hrani Slavenke Drakulić
Nisam se mogla sjetiti ni njihove odjeće ni njihove žurbe, ni skromne ceremonije. Samo pamtim dam smo došli kući, da je sarma bila topla i da smo je svo četvoro jeli s guštom. Jer najfinija je sarma koju ti napravi prijateljica kao vjenčani poklon
Tijesto se ne smije prehladiti: Priče o hrani Slavenke Drakulić
Uopće ne volim kolače a prema štrudli imam poseban odnos, gotovo da osjećam strahopoštovanje. Naime jedina dobra štrudla za mene je ona koju radi moja mama
Čarobna juha: Priče o hrani Slavenke Drakulić
Kad se osjećam klonulo ili ne znam što bi skuhala a vani je hladno i pada kiša, obično skuham juhu od povrća. Svečano se zaklinjem - jednako kao moja mama i kao moja kćer, jer to je naša "čarobna" juha - u njeno svojstvo da oporavi i utješi, da ugrije i nahrani, da izliječi i podigne slabe
Što je kroasan u usporedbi s kruhom: Priče o hrani Slavenke Drakulić
Crni je, za razliku od danas, bio jeftiniji i jeo ga je radni narod. Bijeli je bio skuplji pa valjda i finiji, i jeli su ga oni koji su držali do statusa. Da, kruh je bio statusni simbol, baš kao i danas
Pohane tikvice i kako mi je užitak kuhanja postao jasan: Priče o hrani Slavenke Drakulić
Tikvice nemaju ukusa i ja ih pirjam (vraga ih pirjam, dinstam ih) sa patlidžanom koji jelu daje jaki, malo gorkast ukus, uz dodatak paradajza, to je neka moja varijanta francuskog ratatouillea. I dok sam ih opipavala, odjednom sam se sjetila jednog ljetnog dana prije desetak godina
“Knjige na rasporodaji jesu siročići koje više nitko neće”: Priče iz Pariza Slavenke Drakulić (6)
Za deset, dvadeset godina, kada biblioteku od nekoliko tisuća knjiga budemo sa sobom nosili u ručnoj torbici, u minijaturnoj elektronskoj knjižici Kindlu, prošetat ćemo ovim istim bulevarom a ono malo preostalih knjiga bolje kvalitete prodavat će se negdje u dubini antikvarijata, poput rariteta
Nije se moglo imati i banane i socijalizam: Priče o hrani Slavenke Drakulić
Poslije su banane došle i u Jugoslaviju. Ako se dobro sjećam, bilo je to negdje sredinom šezdesetih. Samo što su to bile neke posve druge banane, puno veće i manje slatke. Tek mi je nedavno jedan prijatelj Talijan, kad sam mu ispričala ovu priču, rekao da su tada banane u Italiju stizale iz Somalije koja je još bila pod talijanskom upravom. I rekao mi je da su zaista bile posve drugačije od južnoameričkih koje su stigle kasnije
“Dok sam sjedila i zamišljala život na mansardi…”: Priče iz Pariza Slavenke Drakulić (5)
Gotovo sam zaspala, uljuljkana u vlastite maštarije. Da, bilo bi lijepo živjeti u Parizu, u mansardnom stanu punom svjetla, s velikom terasom koja gleda na mirni trg
O mirisu frigane ribe: Priče o hrani Slavenke Drakulić
Cijelo sam djetinjstvo živjela u gradovima na moru – u Senju, Zadru, Splitu i Rijeci. Riba na jelovniku u mojoj obitelji označavala je svakodnevicu, a meso – svečanost, osim za mene. Gdje god mi zamiriše riba, tu se osjetim kod kuće pa makar to bio i potpuno strani grad. Žudnja za poznatim mirisima i okusima žudnja je za domom
Novinski kiosk, mali muzej 20. stoljeća: Priče iz Pariza Slavenke Drakulić (4)
Kavana je tu već tri stoljeća, a brojni njeni slavni posjetitelji već su odavno mrtvi. Njihovi stolovi, čaše iz koje su pili ovi ili oni pisci, možda i vladari, još su tu, kao i mnoštvo drugih predmeta
Njen miris, tako poznat: Priče iz Pariza Slavenke Drakulić (3)
Možda su turisti, studenti... Mladi su, to je važno. Stoje nesvjesni drugih pogleda, drugih ljudi, kao i svaki zaljubljeni par
Možda je sve bilo drugačije, ali zašto ja to ne vidim: Priče iz Pariza Slavenke Drakulić (2)
Moj se eksperiment sastojao u tome da vidim što je kamera slučajno "ulovila" kad zapravo nisam gledala - jer gledati i vidjeti su dvije različite stvari. Jedino sam odlučila (nemam pojma zbog čega) da mali digitalni aparat namjestim da fotografije budu u boji sepije
Pariz. Slučajne slike, slučajne priče Slavenke Drakulić (1)
Moj se eksperiment sastojao u tome da vidim što je kamera slučajno "ulovila" kad zapravo nisam gledala - jer gledati i vidjeti su dvije različite stvari. Jedino sam odlučila (nemam pojma zbog čega) da mali digitalni aparat namjestim da fotografije budu u boji sepije
Prošlost obrasla bršljanom
Kad smo, dvadeset godina nakon što je izgrađen, prošli kroz tunel, bilo je kasno za proučavanje povijesnih knjiga
Prolaz kroz vrijeme: Istarska priča Slavenke Drakulić
Dovoljno je pogledati kroz jedan od dva lukom nadsvođena otvora u pejzaž i vidjeti isto ono što su vidjeli oni koji su na tom mjestu stajali stoljećima prije nas
Njena jedina ljubav: Istarske priče Slavenke Drakulić
Ispred kuće, ispod guste pergole od tri čokota loze Profesorica je dala postaviti kameni stol. Bilo joj je važno da i ujutro i popodne ima hlada, da ima gdje sjediti, čitati i pisati. Pričalo se da je negdje nešto predavala – ali gdje i što je to točno bilo nije ih previše zanimalo
Soba uspomena: Istarske priče Slavenke Drakulić
Mamina soba je prostrana i uvijek zamračena. U njoj nikada nije prevruće i zato se tu dobro spava. I u polumraku pogled privlači velika uokvirena fotografija
