Ispred kuće, ispod guste pergole od tri čokota loze Profesorica je dala postaviti kameni stol. Bilo joj je važno da i ujutro i popodne ima hlada, da ima gdje sjediti, čitati i pisati. Pričalo se da je negdje nešto predavala – ali gdje i što je to točno bilo nije ih previše zanimalo
Mamina soba je prostrana i uvijek zamračena. U njoj nikada nije prevruće i zato se tu dobro spava. I u polumraku pogled privlači velika uokvirena fotografija
Živimo u njoj, znajući da nismo prvi niti posljednji. Pazimo što joj radimo, da na već postojeće pogreške ne dodamo nove. Tu i tamo one dvije pegle, lonac i tanjur podsjete nas da kuću zapravo ne posjedujemo, samo je privremeno koristimo
Kad se sada prisjećam tog trenutka, možda nisam trebala biti tako zatečena onim što se pružilo preda mnom. Trebala sam očekivati što se krije iza zida...
