Kako je Sky otkrio Milov modus operandi

Kraj godine uvijek donosi prigodne tekstove u kojima pravimo presjeke događaja za nama. Koliko god bili svjesni činjenice da arbitrarno povučene kalendarske linije ne prave nikakvu suštinsku razliku, navikli smo sebe da posmatramo svijet na taj način, lakše nam je da ga razumijemo kroz granice koje smo sami u njega postavili. Zato poslednji dani donose naslove koji listaju najbolje muzičke albume, filmove pa čak i neologizme i svi oni nam pomažu da se nekako pozicioniramo u tome šta nas je promijenilo u nekom, vještački oivičenom, prethodnom periodu. Kada se radi o politici, opasno je pisati takve tekstove jer procesi u tom domenu imaju gadnu tendenciju da se opiru nametnutnim okvirima i da se odigravaju kad odluče sile izvan domašaja rimskih kalendi.

Najgora stvar koju jedan režim može započeti zarad odbrane svoje vlasti je rat. Takav rat se može voditi spolja i iznutra. I dok o spoljnjem ratu znamo isuviše, onaj unutrašnji je uglavnom nejasan, jer nam je teško biti sigurnim da se on zaista dešava. Takav rat se vodi propagandnim sredstvima, vodi se nametanjem unutrašnjih sukoba, raspirivanjem mržnje među komšijama, prijateljima, rodbinom. Zato on može ostati nejasan jer se postavlja pitanje “kako se dokazuje?”, kako jasno objasniti da nesaglasje, prezir, nerazumijevanje dolazi sa strane a da nije autentično nastalo među onima koji se ne razumiju, preziru i mrze?

Iako je 2023. godina donijela mnoge političke promjene u Crnoj Gori, što je označila formalan kraj tridesetogodišnje vladavine Mila Đukanovića direktnim izbornim porazom, politički događaj godine zbio se na samom kraju. Da bismo pričali o njemu moramo se vratiti tri godine u prošlost, svega dan-dva nakon izborne pobjede opozicije tridesetog avgusta dvije hiljade dvadesete. Tih dana, tokom euforičnih proslava širom zemlje, u Pljevljima su se pojavili šovinistički grafiti groznog sadržaja, neko je slomio stakla na islamskom centru a jedan aktivista manje vladajuće partije prijavio je napad na nacionalnoj osnovi. Stanovnici opštine su se zabrinuli, prestrašeni traumama ratnih zločina devedesetih, gledajući jedni druge sumnjičavo, preko zamišljenih nišana u njihovim očima. Aktivirala se režimu bliska medijska scena i, uz saglasje režimskih intelektualaca i bliskih regionalnih pojedinaca (okupljenih par mjeseci ranije u zloglasnom Apelu88) upozoravala kako je budućnost bez DPS-a na vlasti put u mržnju, građanske sukobe pa čak i rat ograničenih razmjera. Veliki broj ljudi je, reklo bi se, zabrinuto, ukazivao na takve potresne momente iz prošlosti.