Klizanje Mahatme Mandića

Malo šta je slađe u tekstu koji se bavi aktuelnim političarima od toga da se u prvoj rečenici pozove na neki veliki autoritet, na slavnog teoretičara, filozofa. Još ako se radi o osobi iz antike, uspjeli smo da kvalitetno štrikliramo svaki kvadratić “znanja i autoriteta” a pritom smo sebe opravdali pred tim što pišemo o partijcima koji nam kroje sudbinu i koji eto, nikako da budu bolji. Uz svijest o tome ipak mislim da će nam Aristotelova misao da je čovjek “zoon politikon”, društveno biće, ovdje pomoći. U namjeri da razdvoji čovjeka od ostalih životinja, on koristi pomenutu kovanicu u svojim djelima “Istorija životinja”, “Politika” i “Nikomahova etika”. Ova ideja treba da posluži tome da shvatimo da je čovjek prvenstveno društveno biće, biće zajednice, iako zbog grčkog “politikon” često pogrešno prevodimo i govorimo da je političko biće, misleći time na biće svakodnevne politike, partija, prvih stranica u dnevnim novinama.

Nesumnjivo, jedna stvar koju volimo da ponavljamo u svom privatnom i društvenom životu, misleći time na totalitet političkog, jeste laganje sebe. Nekad je to laganje sa dobrim namjerama, iz želje da se bude bolji, nekad iz očaja kojim pokušavamo prevazići stvarnost, a nekad prosto želimo biti u zabludi. Jedna takva politička zabluda se dosta dugo nudi kao mudrost i kaže “narod kod nas brzo zaboravlja”. Malo šta je ovoliko lažno i ponavljanje ove laži samo služi da olakša savjest onima koji vide svoju misiju u tome da podsjećaju na nepočinstva aktuelnih političara nadajući se da će tim podsjećanjem uspjeti da im obore podršku. Pošto im to nikako ne uspjeva, lažu sebe osuđujući narod kao zaboravan. Naprotiv, niti ijedan od glasača Đukanovića nije bio nesvjestan toga da je prinudno mobilisao ljude da idu na Dubrovnik niti da je govorio da je “zamrzio šah zbog šahovnice”. Nijedan od Vučićevih glasača nije neznaven povodom toga šta je govorio u Glini ili kako je lijepio plakate “Bulevar Ratka Mladića” preko “Bulevar Zorana Đinđića”. Neki, iako to pamte, glasali su ih (ili ih glasaju) jer im ne smeta ta prošlost, ali većina prosto želi da vjeruje da su se pomenuti političari promjenili, da su “porasli”, da su bolji.