Portret i tragedija Ante Markovića i poslednjih dana Jugoslavije

Dugo nakon što je raspad Jugoslavije postao u dnevnopolitičkom smislu ili u širem fokusu javnosti zaboravljena tema, prepuštena tek zainteresiranim povjesničarima s jedne, te romantičnim jugonostalgičarima ili ostrašćenim antijugoslavenima s druge strane, pojavili su se nedavno u Zagrebu memoari Jovana Vejnovića, savjetnika za vanjsku politiku posljednjeg saveznog premijera Ante Markovića, uz Stipu Šuvara najtragičnije ličnosti iz procesa raspada partije i države. I moram priznati da dugo vremena nisam osjetio toliku duhovnu bliskost s nekim autorom i s temom kojom se bavi, odnosno s načinom na koji je tu temu obradio.

Jer bez obzira na to što je riječ o relativno kratkoj knjizi, sažetog reportažnog stila, radi se o temi koja je upadljivo izostala iz svih analiza raspada SFRJ, od poznate BBC-ijeve dokumentarne serije, do brojnih historiografskih i publicističkih radova, a to je pogled iznutra, i to iz prvog reda, od strane onih koji su politički, društveno pa i ljudski pregaženi i prekriženi u procesu raspada. No, još više, radi se o intimnoj drami čovjeka koji dolazi iz svijeta koji više ne postoji, niti će ikad više postojati, što je izravna posljedica onakvog kraja Jugoslavije.

I upravo s te strane, iako knjiga objektivno jeste zakašnjela i realno više ni na što konkretno ne može utjecati u novonastalim nacionalnim postjugoslavenskim državama i njihovim uglavnom uniformnim društvima, ona dolazi kao jedan od posljednjih tragova bivšeg svijeta koji zaslužuje biti sačuvan na svaki mogući način i na svakoj mogućoj platformi.

Konačno, to što je izdavač Vejnovićeve knjige Srpsko narodno vijeće u Zagrebu, kao relativno vidljiva, ali suštinski marginalna manjinska organizacija koja također ne uspijeva značajnije utjecati na društvene procese u Hrvatskoj, jeste i jedini logičan i jedini mogući izbor za objavu onoga iza čega Vejnović stoji.