I Božo takav, i njih dvojica živi

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

Umio je, dragi Basara, Božo Koprivica vidjeti ljepotu i duh u onome što je za većinu svijeta lišeno duha i ljepote. Bilo je fascinantno kako on opisuje nogometnu igru, a fudbal, kao što znaš, i sam volim, i gledam utakmice koje me se tiču, ali i koje me se ni najmanje ne tiču, već pedeset i kusur godina, te se i sam bavim opisivanjem i opričavanjem stvarnih i imaginarnih utakmica, čemu sam posvetio i ozbiljan broj stranica u nekim svojim romanima, recimo “Willimowski” i “Freelander” su sasvim fudbalske knjige, ali to što je Božo umio učitati u igru, to svijet nije vidio.

Nalazio je liriku u driblingu, mudrovao je o filozofiji igre, političku filozofiju izgradio je na svojoj vjeri u Partizan, koja je, međutim, bila teološkog karaktera i nadahnuća. Ogromnu intelektualnu i emocionalnu energiju i imaginaciju uložio je u nešto što nama drugima, koji također pratimo igru, eventualno predstavlja prostor za epska nadahnuća i za intimne pripovijesti u kojima je nogomet samo jedan od narativnih okvira. Božova (držat ću se crnogorsko-hercegovačko-dubrovačke varijante posvojnog pridjeva, naspram moje bosanske, kojoj bi više odgovaralo: Božina), dakle Božova fudbalska lirika, Božova drama i filozofija igre nešto su sasvim drugo od onog kako nogomet poetizira ili beletrizira ili u kroniku sastavlja Boris Dežulović, ili onog kako ga opričavaju Gorčin Stojanović i Sinan Gudžević. Božo Koprivica je opisujući nogomet opisivao vlastiti unutrašnji svijet. Fudbal je bio alegorija onog što je htio reći o sebi, kao neku vlastitu životnu muku, a što se na druge načine u njegovom slučaju nikako nije ni moglo ni smjelo reći.

Elegantan na svoj jedinstven i čudan način, razvezanih cipela, u vječnoj savršeno ispeglanoj bijeloj košulji, koja bi vazda bila izvan hlača, Božo, kojeg sam poznavao posljednjih trideset godina, bio je najpristojniji, prema meni najljubazniji čovjek od svih ljudi koje sam u tom vremenu sreo. Ne znam što je bio razlog te ljubaznosti i finoće i je li takav bio uvijek i sa svim drugim ljudima. Kovač i David na nekoliko su ga mjesta spomenuli u onoj svojoj ratnoj korespondenciji između Rovinja i Beograda, svaki put za njega zabrinuti, naročito Kovač, govorili bi da nije dobro. Nije lako nosio težinu svijeta, niti sebe u tom svijetu, volio je književnost, odistinski se divio svojim piscima, onako kako se divio i svojim nogometašima. Kad me je sustigla vijest o Božovoj smrti, nakon što su mi mislima prošle prve njegove slike, boje zvukovi i mirisi uz kojih ga se sjećam, i nakon što sam u ušima čuo njegov glas – glasovi umrlih prvi se, navodno, zaboravljaju – na um mi je palo nešto neobično. S nestankom Boža Koprivice s ovoga svijeta Danilo Kiš i Mirko Kovač dublje su, još mnogo dublje, utonuli u svoje grobove i u posvemašnji zaborav, koji će biti proveden kroz preinačenje i preoblikovanje njihova lika i djela, prema mjerilima i ograničenjima budućih ljudi. Božo Koprivica, kao istinski i vrlo ponizan njihov poklonik, držao ih je obojicu živima u svojoj uspomeni i u imaginaciji. Činio je to na načine u kojima je bilo neke, reći ću tako, fikcijske intervencije na stvarnost. Nije to bila deluzija, nego je u tome bilo nečega – nećeš mi zamjeriti što to tako kažem – što se katkad može osjetiti kod dobrih, u nastupu uvjerljivih sveštenih lica kad o osobi Isusa Krista govore ne samo kao da su ga u životu sretali, nego kao da je sad On tu, među nama.

S Božom Koprivicom si vazda mogao u društvo dovesti Kiša i Kovača, žive. I to bi ti bilo nekako prirodno. I on takav, i njih dvojica živi. S tim da sam se ja više puta za Kovačeva života nalazio u društvu s njima dvojicom. Dvaput, čini mi se, i tako da smo bili samo nas trojica. Božo bi se svaki put povlačio u drugi plan, onakav uvijek pomalo snužden, nikad pred Kovačem ne bi podigao glas, ne bi ispitivao, ne bi pokretao novu temu i uvijek ga je, u njegovom prisustvu, ali i kasnije, zvao Mirko, dok sam ja, kao i većina ostalih, govorio – Kovač. Vrlo neobičan i dirljiv bio je taj odnos. Ili je takvim postao nakon što je nestalo svjetova.