Priču o novom premještanju Meštrovićevog spomenika Nikoli Tesli u Zagrebu, odnosno o njegovom potencijalnom vraćanju iz centra grada u vrt Instituta Ruđer Bošković gdje je izvorno bio postavljen, koja zapravo uključuje sve važno vezano uz odnos suvremene Hrvatske prema Srbima u zemlji pa i generalno uz naše međunacionalne odnose na ovim prostorima, moram početi jednom anegdotom.
Bio je predivan sunčan dan, prije nešto manje od dvadeset godina, taman negdje nakon što je spomenik premješten na današnju lokaciju, na raskršće Tesline i Preradovićeve ulice u najužem centru Zagreba, a slučaj je htio da taj vikend provedem u Beogradu.
Znači, subotnje je jutro, šetao sam Knez Mihailovom prema Kalemegdanu, konačno sjeo na onaj zid tvrđave koji gleda na Ušće, prepustio se suncu, pa htio ne htio čuo razgovor dvojice drugova u ranim dvadesetim, koji su sjedili neposredno kraj mene i izgledali kao tipična generacija tadašnjih urbanih hipstera.
Pričali su o Nikoli Tesli i njegovim izumima, očito posve upućeni u njegov rad, da bi nakon par minuta jedan od njih rekao: ‘Je l’ znaš da njega Hrvati svojataju?’ Ovaj drugi je pitao, pa kako, i rekao, uopće ne spomenuvši Hrvatsku: ‘Mislim, roditelji su mu Srbi iz Like i rodio se u Lici, nije Hrvat.’
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
