Tog popodneva, kada sam konačno stavila nogu u vrata njegove kuće na zagrebačkoj Zvijezdi, otvorio mi je šampion u teškoj (filmskoj) kategoriji. Preda mnom je uspravno stajao, mag pokretnih slika, po život, opasan reditelj, sa svojim dobro nošenim godinama
Teško je naći čovjeka koji svojim životom tako utjelovljuje to društvo, tu ideologiju i to poglavlje povijesti
Pred novi balkanski sukob nasumice je nastao trend "partizanskog revizionizma"
To što je FEST odlučio nagraditi Žilnika za životno djelo jeste jedna od boljih vijesti uopće u zadnje vrijeme, koja ujedno ukazuje da možda još uvijek nije sve do kraja izgubljeno. Ali to istovremeno ne znači njegovo pripuštanje u mainstream, a kamoli u vrh nacionalnog panteona. Pri čemu ovdje uopće nije važno to što sam Žilnik nije netko tko tome uopće teži i tko bi se u takvoj situaciji ugodno osjećao. Važno je samo to da društvo činjenicom da takve ljude drži negdje po strani, ako ih već ne može totalno prešutjeti, govori sve o društvu o kojem je riječ
Italija je tada bila mrska zemlja koja otima ono što je naše (Trst). Uostalom, Italijani su "naše" proterivali i maltretirali decenijama unatrag, i nikada im nećemo zaboraviti i nikada im nećemo oprostiti. Svega nekoliko godina kasnije, Trst je ponovo "postajao naš", ali na druge načine
JNA kroz film, serije i muziku, ili kako ćemo opet slušati Kolibri i Nervoznog poštara
Moglo se samo čekati kad će u takvoj atmosferi jednog slobodoumnog, ničijeg Šerbedžiju, koji se zaista nikad nikome nije ulizivao, negdje otkazati, zabraniti, kad će mu patuljak sa čudnovatim naslovom “koordinatora Srpske napredne stranke” ugasiti razglas i izbaciti ga napolje
Navršilo se četvrt veka od smrti Živojina Žike Pavlovića, književnika, sineaste i slikara
Šta su o Žarku Lauševiću rekli oni koji su ga zaista poznavali. Oni koji su bili uz njega kada je bio na dnu, kada je bio kriv. Kada je bio slomljen. Oni koji su ostali uz njega do samog kraja, s jedne ili druge strane kamere, s jedne ili druge strane okeana
Što bi bilo s Lauševićem da je SFRJ opstala? Da nije bilo masakra u Podgorici? Mogao je da bude balkanski George Clooney, njegov vršnjak
Miša Radivojević je uistinu autentični predstavnik autorskog filma, onog koji od reditelja traži angažovanost i autonomnost, a od dela ozbiljniji odnos prema čoveku i društvenoj stvarnosti
Zar je jugonostalgija išta drugo već žal nekadašnje srednje klase za svojim malograđanskim životom?
I sam si svjedočio kako se polet Petog oktobra u Srbiji raspao u gorčini i beznađu. Ali u svakome je od nas iz toga vremena svejedno ostala uspomena na neku zavodljivu, čarobnu iluziju. Meni je to bilo jednog ranog, svježeg sivog srpanjskog jutra u Motovunu. Čitavu smo noć ludovali, a onda se odjednom tama razmakla i u sekundi nas sve otrijeznila
Taman kad je čovjek mogao pomisliti da je Rade jedinstvena pojava, pojavio se Goran Bogdan, prvi koji je nakon Šerbedžije izgradio svejugoslavensku karijeru, unutar koje čovjek više i ne zna je li on glumac iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske ili Srbije
