Kultura

Žilnik, drugi put među nama

To što je FEST odlučio nagraditi Žilnika za životno djelo jeste jedna od boljih vijesti uopće u zadnje vrijeme, koja ujedno ukazuje da možda još uvijek nije sve do kraja izgubljeno. Ali to istovremeno ne znači njegovo pripuštanje u mainstream, a kamoli u vrh nacionalnog panteona. Pri čemu ovdje uopće nije važno to što sam Žilnik nije netko tko tome uopće teži i tko bi se u takvoj situaciji ugodno osjećao. Važno je samo to da društvo činjenicom da takve ljude drži negdje po strani, ako ih već ne može totalno prešutjeti, govori sve o društvu o kojem je riječ

Želimir Žilnik / Foto Štěrba Martin / ČTK / Profimedia
феб 17 2024, 05:00

Podeli

Jedne večeri, prije sedam-osam godina, u splitskoj Kinoteci “Zlatna vrata”, u sklopu jednog lijepo zamišljenog programa, puštali su se “Rani radovi” Želimira Žilnika, nakon čega je najavljen razgovor s režiserom i snimateljem Karpom Godinom. Kad se na kraju projekcije ispostavilo da su njih dvojica zbog lošeg vremena imali problem na putu i da kasne više od pola sata, najveći dio publike je svejedno ostao u dvorani, dočekavši njih dvojicu koji su direktno iz automobila, skoro u jedanaest sati navečer ušli u dvoranu Kinoteke, da bi kasnije iscrpno razgovarali s publikom. I potom odmah sutra otišli iz grada. Čak i da ništa drugo nisam znao o Žilniku, osim što sam svjedočio ovom događaju, odnosno činjenici da čovjek u tim godinama vozi čitav dan do Splita da bi sudjelovao u jednom malom programu gradske kinoteke, da bi odmah sutra otišao iz grada, bilo bi dovoljno da znam kako je riječ istovremeno o kulturnom misionaru, kao i o nekome tko je ostao vječno mlad, zaigran i zaljubljen u profesiju kojom se bavi. Taj mi se dojam, naravno, učvrstio i kroz sam razgovor i priču o tome kako je uopće nastao film, kako je završio na sudu i kako je taj proces uz razumnog suca tekao. Naravno, uz bitnu ulogu činjenice da su “Rani radovi” dobili Zlatnog medvjeda u Berlinu, što je bio nevjerovatan filmski debi tada dvadesetsedmogodišnjeg Žilnika.

A sve bez ikakve ogorčenosti, revanšizma ili neraspoloženja prema socijalističkoj Jugoslaviji ili svojim i dalje lijevim pozicijama, iako mu je zbog takvog odnosa i realnog onemogućavanja daljnjeg rada u Jugoslaviji, karijera zapravo doživjela veliki rez. Nakon toga je otišao u Njemačku i bio prisiljen krenuti u filmski profesionalizam drugim, odnosno zaobilaznim putem. Drugim riječima, da je taj režim imao iole izraženije slobodarske tendencije pa pustio Žilniku i ostalim autorima crnog talasa da se razmašu, umjesto što je svaki put zaustavljao i cenzurirao lijevu kritiku, a suštinski promovirao konzervativne estetske vrijednosti, vrlo je vjerovatno da bismo gledali drugačiji rasplet jugoslavenske krize. Što nas vraća na studentsku 1968. i duh pobune kojeg je ona kratkotrajno probudila, a Žilnik sve to skupa filmski ovjekovječio u “Lipanjskim gibanjima”.

Sve ovo pišem iz razloga što je Žilnik dobitnik najveće počasti ovogodišnjeg, 52. Beogradskog FEST-a, tj. nagrade Beogradski pobednik koja se službeno zove nagradom za izuzetan doprinos filmskoj umetnosti, ali je zapravo riječ o nagradi za životno djelo.

Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price