Jedne večeri, prije sedam-osam godina, u splitskoj Kinoteci “Zlatna vrata”, u sklopu jednog lijepo zamišljenog programa, puštali su se “Rani radovi” Želimira Žilnika, nakon čega je najavljen razgovor s režiserom i snimateljem Karpom Godinom. Kad se na kraju projekcije ispostavilo da su njih dvojica zbog lošeg vremena imali problem na putu i da kasne više od pola sata, najveći dio publike je svejedno ostao u dvorani, dočekavši njih dvojicu koji su direktno iz automobila, skoro u jedanaest sati navečer ušli u dvoranu Kinoteke, da bi kasnije iscrpno razgovarali s publikom. I potom odmah sutra otišli iz grada. Čak i da ništa drugo nisam znao o Žilniku, osim što sam svjedočio ovom događaju, odnosno činjenici da čovjek u tim godinama vozi čitav dan do Splita da bi sudjelovao u jednom malom programu gradske kinoteke, da bi odmah sutra otišao iz grada, bilo bi dovoljno da znam kako je riječ istovremeno o kulturnom misionaru, kao i o nekome tko je ostao vječno mlad, zaigran i zaljubljen u profesiju kojom se bavi. Taj mi se dojam, naravno, učvrstio i kroz sam razgovor i priču o tome kako je uopće nastao film, kako je završio na sudu i kako je taj proces uz razumnog suca tekao. Naravno, uz bitnu ulogu činjenice da su “Rani radovi” dobili Zlatnog medvjeda u Berlinu, što je bio nevjerovatan filmski debi tada dvadesetsedmogodišnjeg Žilnika.
A sve bez ikakve ogorčenosti, revanšizma ili neraspoloženja prema socijalističkoj Jugoslaviji ili svojim i dalje lijevim pozicijama, iako mu je zbog takvog odnosa i realnog onemogućavanja daljnjeg rada u Jugoslaviji, karijera zapravo doživjela veliki rez. Nakon toga je otišao u Njemačku i bio prisiljen krenuti u filmski profesionalizam drugim, odnosno zaobilaznim putem. Drugim riječima, da je taj režim imao iole izraženije slobodarske tendencije pa pustio Žilniku i ostalim autorima crnog talasa da se razmašu, umjesto što je svaki put zaustavljao i cenzurirao lijevu kritiku, a suštinski promovirao konzervativne estetske vrijednosti, vrlo je vjerovatno da bismo gledali drugačiji rasplet jugoslavenske krize. Što nas vraća na studentsku 1968. i duh pobune kojeg je ona kratkotrajno probudila, a Žilnik sve to skupa filmski ovjekovječio u “Lipanjskim gibanjima”.
Sve ovo pišem iz razloga što je Žilnik dobitnik najveće počasti ovogodišnjeg, 52. Beogradskog FEST-a, tj. nagrade Beogradski pobednik koja se službeno zove nagradom za izuzetan doprinos filmskoj umetnosti, ali je zapravo riječ o nagradi za životno djelo.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
