Jačanje ekstremne i radikalne desnice u Evropi, ali i u SAD (za vreme prethodne Bajdenove administracije), direktno je vezano za pitanje imigranata iz Afrike i Azije, ili još preciznije za pogrešne i neadekvatne poteze vlada tzv. mejnstrim stranaka, bilo da su sa levog ili desnog centra.
Nacionalno okupljanje u Francuskoj, Alternativa za Nemačku u Saveznoj Republici, Voks u Španiji, Braća Italije u Drugoj Republici, Reform UK u Velikoj Britaniji, Partija za slobodu u Holandiji, Slobodarska partija u Austriji, Demokrate u Švedskoj, Pravi Finci u Finskoj, Napredna stranka u Norveškoj, Flamanski interes u Belgiji, verovatno ne bi nikada stigli do dvocifrene podrške u biračkim telima da u poslednjih 30 godina nije došlo do evidentnog porasta broja stranaca.
Paralelno, sve navedene partije su korigovale svoje programe i vokabulare, od odbrane domovine, vulgarnog nacionalizma i obračuna sa manjinama i secesionistima prešli su na borbu protiv imigranata i razvili barjak „remigracije“, čarobne reči za kompletnu ekstremnu desnicu.
Demografske promene uz (zlo)upotrebu društvenih mreža uticale su dramatično na porast ksenofobije i rasizma, što se najbolje vidi kroz jačanje podrške partijama ekstremne desnice koje listom upotrebljavaju veoma oštru retoriku protiv imigranata.
Veliku odgovornost za uzdizanje ekstremne desnice sa margine političkog života u njen centar nose tzv. mejnstrim stranke, kako sa levog, tako i sa desnog centra, jer nisu do dana današnjeg uspele da formulišu efikasne, blagovremene i korisne imigracione politike.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se




















