Kad bi čovjek na ovim našim zajedničkim prostorima nekim slučajem završio u komi i probudio se nakon trideset godina, izvjesno je da bi ga, makar u tehnološkom smislu, iznenadio svijet u kojem se zatekao, ali bi se već s letimičnim pogledom na vijesti oko zakona o jeziku, pitanja oko toga čija je dubrovačka književnost, i uvid u raspravu jezikoslovaca i nervozu u javnosti na pitanjima štokavskog jezika i povijesnog nasljeđa, osjetio kao svoj na svome i kao čovjek koji se probudio u starom poznatom svijetu, kojega uopće nije napuštao.
U srpsko-hrvatskim odnosima, među koje su se s vremenom uključile i ostale južnoslavenske nacije, razne stvari variraju od suradnje, do sukoba, od bratstva, do mržnje i mijenjaju se s vremenom, ali samo opsesija s jezikom nikad ne prestaje i drži se na uvijek istoj razini.
I možemo mi izopćenici, apatridi i oni koje nazivaju autošovinistima potpisati još sto deklaracija o zajedničkom jeziku, možemo se svi skupa savršeno razumijeti na tom istom jednom jeziku kako god ga nazivali, ali to ni na koji način neće promijeniti stav nacionalističke javnosti prema jeziku kao predstraži nacije.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
