Sjeverozapadni vjetar nosio je kese koje su završile pored kontejnera. U tom vrtlogu, koji je srećom išao iz pravca suprotnog od luke i koji je djelovao kao savremeni busen iz vesterna, nazirala se naslovnica dnevnih novina. Jovan Dragović zamače za ćoškom zgrade, baš ispod oluka koji je uvijek odzvanjao kao da se radi o dijelu orgulja koje su nekako završile na ćošku stambene zgrade. Nije razmišljao o naslovnici iako ju je pročitao – opet isto, penzionisani predsjednik Lekić i dalje pokušava da ostane aktuelan govoreći kako će lično da se založi kod Evropske komisije u pokušaju da izlobira brži ulazak u Uniju. Standardno zamlaćivanje. Iza ćoška je naišao na komšiju Jelenića, s kojim je nekad išao u osnovnu školu.
Susret prolazi standardno, red pozdrava, red politike (“znaš, Ivanović je izašao iz zatvora zbog udaranja one djevojčice kolima, zamisli da je taj bio ministar”), red novosti (krstio sam ćerku u Podgorici, bio izvjesni sveštenik Perović, sjajan tip, nisi čuo za njega? Naravno da nisi, čim ga nema u prve tri strane novina ili na dnevniku, ti nikog ne znaš), red pitanja za zdravlje.
Godina je dvije hiljade dvadeset i treća, jesen uskoro stiže, u alternativnoj smo istoriji.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
