Kako je EU promenila Hrvatsku?

Hrvatska je 1. jula obilježila, a moglo bi se reći i proslavila, desetogodišnjicu ulaska u Evropsku uniju. To je bila dobra prilika da se istaknu pozitivne i negativne strane tog događaja, što su i vlast i opozicija učinile.

Tom je prilikom nekadašnji (prvi) hrvatski komesar u Evropskoj komisiji, Neven Mimica, rekao da je ulazak u EU bilo hvatanje “zadnjeg vagona zadnjeg vlaka” na putu prema Briselu. Hrvatska je uvijek zagovarala pojedinačni pristup i panično se plašila “grupiranja” s ostalim zemljama Zapadnog Balkana, smatrajući da bi je takvo grupiranje usporilo ili čak i sasvim zaustavilo. Iz današnje perspektive, kad doista vidimo da nijedna zemlja nakon 2013. nije ušla u Uniju – možemo reći da je takva odluka imala smisla, barem što se tiče same Hrvatske. Nije bila dobra za region, niti za EU, ali jest za samu Hrvatsku. U njoj se danas na taj ulazak gleda kao na ispravnu odluku, za koju je, međutim, bilo potrebno “progutati” jedan broj “žaba”, da iskoristimo u drugom kontekstu izrečenu frazu Zorana Đinđića. Jedna od njih bila je u nepopularnom prihvaćanju međunarodne arbitraže sa Slovenijom, koja je deset mjeseci u 2008. i 2009. blokirala završetak pregovaranja. Hrvatska je arbitražu prihvatila jer je morala, a potom je iskoristila prvu priliku da iz nje izađe. Takvih je nepopularnih mjera bilo još.

U Hrvatskoj se voli reći da je ulaskom u NATO i EU ta zemlja ostvarila svoj zadnji veliki cilj. Prethodna dva, postizanje međunarodnog priznanja i reintegraciju teritorija, ostvarila je u devedesetima. No, onda je – što zbog skeptičnosti tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana prema EU, za koju je smatrao da je suviše nalik Jugoslaviji i suviše liberalna, a što zbog nedovoljne saradnje s Haškim sudom i samom EU – došlo do zastoja. Zbog povećane autoritarnosti unutar zemlje, zbog pretjeranog nacionalizma u neposrednim godinama nakon rata, a potom i zbog odbijanja regionalne saradnje i odbacivanja pojma “Zapadni Balkan”, Hrvatska je propustila ući u Uniju ne samo s deset zemalja koje su u nju ušle 2004, nego i s Bugarskom i Rumunjskom, 2007. Ovo zadnje je u Hrvatskoj bilo posebno loše primljeno. Mnogi su Hrvati na te dvije zemlje gledali s visoka (premda nisu mnogo znali o njima), smatrajući da je nepravedno što su “preskočile” Hrvatsku. Početkom ove godine – kad je ona ušla u šengenski prostor, dok Rumunjska i Bugarska nisu – vratio se osjećaj da je vraćeno “milo za drago”.