Šesti i poslednji nastavak ekskluzivnog feljtona profesora Dejana Jovića“Uvod u Jugoslaviju“. Sve objavljene nastavke pročitajte OVDE.
***
Za nekoliko dana, 21. februara, bit će točno pedeset godina otkako je proglašen zadnji Ustav SFRJ. Kao što je bilo i predviđeno, sve republike i obje pokrajine suglasile su se s njegovim tekstom, o kojem se dugo raspravljalo u okviru posebne ustavne komisije koja je zasjedala uglavnom na Brionima. Stoga ga neki nazivaju „Brionskim ustavom”, a Jugoslaviju koja je njime preoblikovana – Brionskom Jugoslavijom.
Ustav Jugoslavije – kojemu su uslijedili i novi ustavi republika i pokrajina – kasnije je postao jedan od povoda, a možda i razloga, većih podjela između republičkih i pokrajinskih rukovodstava. Jedno od njih, srpsko, već je 1977. upozorilo na njegove nedostatke, smatrajući da je potrebno promijeniti značajne dijelove, prije svega one koji se odnose na status pokrajina.
Ustav je eksplicitno definirao da su obje pokrajine, Vojvodina i Kosovo, u sastavu SR Srbije, ali je na mnogim mjestima istakao „ravnopravnost” republika i pokrajina, a i proširio je prava pokrajina, što je u svakodnevnoj politici potaklo pokrajinska rukovodstva da se ponašaju kao de facto republike. Tome je sigurno doprinijelo i to što je u Ustavu iz 1974., za razliku od onog iz 1963., zapisano da se Jugoslavija sastoji ne samo od svojih republika nego i od pokrajina.
Premda je za pokrajine jasno rečeno da su u sastavu SR Srbije, njihovo „uzdizanje” na razinu ustavno spomenutih konstitutivnih dijelova Jugoslavije povećalo je želju za još većom autonomijom, ili barem za ostvarenjem one koju je Ustav predvidio. U Vojvodini se tako pojavilo „autonomaštvo”, a na Kosovu „separatizam” – barem tako se na nove procese gledalo u vrhu srpske politike.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
