Da li sam ja nacionalno neopredeljeni nacionalista?

Moj je problem s nacionalizmom prvenstveno u tome što se u mom životu pojavio u onom najgorem, razarajućem obliku, uništio svijet mog djetinjstva, a mene iz jedanaestogodišnjeg dječaka preobrazio u neslovenca i čefura, u drugog. Stoga će taj krajnje šovinistički nacionalizam, onaj koji besramno uzdiže jedne nacije iznad drugih, dugo ostati jedini mi poznati oblik nacionalizma, ili barem ja neću priznavati nijedan drugi mogući oblik. Odrasti ću prije no samome sebi ipak ne dozvolim spoznaju da možda ipak postoji razlika između patriotizma i nacionalizma te da ljubav prema vlastitoj zemlji ne vodi nužno u genocide, etnička čišćenja i koncentracione logore. Iako ću i dalje sumnjati u to.

Zapravo, prvih tridesetak godina svog života osjećati ću gnušanje prema nacionalizmu i zazirati od svega nacionalnog, dok ću u isto vrijeme svim srcem navijati za naše sportaše koji u dresovima sa nacionalnim grbom igraju nogomet ili košarku, skijaju ili igraju tenis. Istovremeno ću istinski voljeti naše filmove i naše pjesme, s posebnim žarom čitati naše knjige, te prezirati one koji će te filmove, knjige i pjesme dijeliti na hrvatske i srpske, na naše i njihove. Jer moje će biti sve ono što je nekada bilo naše, a njihovo će biti samo ono što je sada slovensko, srpsko ili hrvatsko. I oni će biti nacionalisti, to će mi biti jasno, ali mi neće biti posve jasno što sam ja.

Poput mnogih meni sličnih i ja ću se povremeno nazivati Jugoslavenom, ali to će s vremenom postati zamorno i sve ću teže objašnjavati ljudima što to zapravo znači. A sa druge strane, moji će jugoslavenski osjećaji postajati previše slični osjećajima nacionalista, jer i ja ću poput njih svijet dijeliti na naš mali kutak i na preostatak svijeta. I bez obzira na to što će moj kutak biti malo veći od njihovog, i on će imati svoje granice i svoje neprevodive istine. I sve češće ću se pitati u čemu je moje jugoslavenstvo drugačije, da ne kažem bolje, od njihovog srpstva ili hrvatstva.