Miljenko Smoje, od hejta do spomenika, od “komunjare” do klasika

Počelo je već prvih dana nove godine, kad je Hrvatska pošta izdala komemorativnu marku u njegov spomen. Koji dan potom, objavljen je izgled budućeg spomenika koji će Split podići uvaženom piscu. Par dana kasnije, u zagrebačkom je kazalištu komedija postavljena adaptacija njegovog “Velog mista”. U jednom od intervjua, hvarski je biskup Slobodan Štambuk tih dana tronuto izjavio kako je upravo Miljenko Smoje uveo crkvu u komunističke medije, te da mu katolička crkva za to duguje trajnu zahvalnost.

To je bio tek početak. Povodom stogodišnjice Smojina rođenja grad je Split početkom veljače proglasio 2023. godinom Miljenka Smoje. Tijekom te počasne godine planiraju se kazališne predstave, filmski programi, koncerti i cijela jedna večer na estradnom festivalu. Splitsko kazalište za april ove godine priprema još jednu adaptaciju, onu piščeve “Borbene ponoćke”. Lokalna knjižnica otvorila je u veljači njegovu počasnu spomen-sobu. Godina Miljenka Smoje oficijelno je otpočela početkom ožujka izložbom fotografija koju je otvorio splitski gradonačelnik, politički liberalni teorijski fizičar Ivica Puljak. Otvaranje izložbe pretvorilo se u feštu s klapom i mandolinama, a na You Tube-u se pojavio snimak splitskih vlasti i publike kako uz mandoline u galeriji pjevaju dalmatinske evergrine. Tako su – uz lake note, mokra grla i puno, puno slatkih riječi – Hrvatska i Split krenuli slaviti stogodišnjicu rođenja Miljenka Smoje.

A tko god je gledao tu feštu punu razdraganog zajedništva nije se mogao a ne sjetiti kako su stvari izgledale ne tako davno. Kako su – naime – izgledale koncem listopada 1995. kad je u splitskoj bolnici od raka na plućima preminuo Miljenko Smoje. Nije tada bilo ni mandolina ni napitnica. Nije nigdje uokolo bilo ni splitskog gradonačelnika, ni kazališta, ni biskupa, ni nacionalnih medija. Smoje je umro i pokopan u ekspeditivna tri dana, nacionalni su se mediji od njega oprostili uz ledeno jezgrovite nekrologe, a grad u kojem je živio uz još jednu turu ideološkog hejtanja. Jer za to vrijeme i to mjesto – za Split devedesetih – Smoje je bio “komunjara” i “orjunaš”, “autonomaš” i “bezbožnik” koji je podržavao antibirokratsku revoluciju, te valjda maltene sam svojim mišićima na vlast doveo Slobodana Miloševića. Stoga je taj i takav Smoje pokopan diskretno i kriomice na groblju u prigradskom mjestašcu Žrnovnica. Smojin biograf Ivica Ivanišević kasnije će u jednom dokumentarcu reći kako je Smoji “sprovod bio kraći od kapsila (lijesa)”. Ta rečenica – “sprovod mu je bija kraći od kapsila” – u Splitu je i Dalmaciji obično rezervirana za neomiljene i prezrene ljude od kojih se nitko nema potrebu oprostiti. Upravo takav – prezren i izopćen – bio je i Smoje tog listopada ’95.