Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović će se na sajtu Velike priče dopisivati u novoj kolumni “Jesi video ovo?” Ovo je prvo “pismo” koje Tomić šalje kolegi u Beograd…
***
Kad sam imao šesnaest, moj je ukus bio definiran, znao sam razlikovati dobru muziku od one loše. Riblja čorba je bila super muzika. Lažem, naravno. Riblja čorba nikad nije bila po mom guštu, a hiljadu devetsto osamdeset šeste, kad se događa ova priča, bila je drugorazredan, možda i trećerazredan bend. Upravo je bila izašla ploča “Osmi nervni slom”, deset neobično blesavih pjesama između kojih su se izdvajala dva manja hita – “Amsterdam” i “Nemoj da ideš mojom ulicom”. Obje su pjesme bile šaljive i obje, ako mene pitaš, tragično promašivale namjeru da nasmiju slušatelje. Osobito “Nemoj da ideš mojoj ulicom” u kojoj pjevač najavljuje ubojstvo svoje drage.
Mislim, nisam ja neki osjetljiv tip. Znam da pjesme u kojima muškarac ubija ženu u popularnoj muzici nisu rijetkost. Mnoge od njih, poput “Delilah” Toma Jonesa, “Hey Joe” Jimija Hendrixa ili “Where the Wild Roses Grow” Nicka Cavea, čak i volim. Ali, vidiš, nijedna pjesma o femicidu u normalnom svijetu nije šaljiva. Femicid je šaljiv samo u nas na Balkanu i u centralnoj Aziji. U dijelovima Afganistana muškarci bi zasigurno umirali od smijeha da im na paštunski prevedu “Kupio sam pištolj u švercera na crno, na tebe ću rado da potrošim zrno”, ali mene je to, još kao srednjoškolca, ispunjavalo gnušanjem i prezirom. Bila je to muzika za prostake.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
