“U ovu kišnu ponoć,
u ovu tešku uru,
vraćam se toplim godinama,
vraćam se Aznavouru”
Ovim stihovima počinje pjesma Arsena Dedića ‘Vraćam se Aznavouru’, s albuma ‘Tihi obrt’ iz 1993. godine. Taj Arsenov album, prvi kojim je progovorio o užasu rata koji je možda i najgore uništio njegov kraj oko Šibenika i odnose među tamošnjim ljudima, ostao je gotovo prešućen u široj javnosti koja nije bila spremna slušati kritiku ratnih narativa, a još manje čuti pacifistički i humanistički vapaj za malog čovjeka. Između prve pjesme, naslovljene simbolički ‘Između nas rat je stao’, i posljednje s isto znakovitim naslovom, ‘Ni jedno vrijeme nije moje’, ispričana je kronika užasa, u kojoj se Arsen kad želi posegnuti za utjehom, okreće legendarnom francuskom šansonijeru Charlesu Aznavouru. To okretanje pak nije bilo nimalo slučajno i nije bilo samo muzičko, budući da je Aznavour rođen u Parizu 1924., kao dijete armenskih izbjeglica iz Turske nakon genocida, pod pravim imenom Shahnour Vaghinag Aznavouryan, jedne od brojnih armenskih obitelji koje su utočište pronašle u Francuskoj, nakon prve egzilantske stanice u Solunu, u kojem se rodila Aznavourova sestra.
No, dok dođemo do egzila iz Turske u nastanku i aktualnog egzodusa u najavi nakon izgubljenog jednodnevnog rata u Nagorno-Karabahu, nemoguće je preskočiti egzil kao trajno stanje Armenaca, možda, uz Kurde i najnesretnijeg europskog naroda.
Jedna od prvih lekcija koju čovjek nauči na studiju povijesti, posebno ako se bavi jadranskim prostorom i mletačkim temama, jeste ona da je Venecija simbolički jedan od najbitnijih armenskih gradova i mjesto u kojem se čuva memorija kompletne zajednice i naroda. Ta informacija inicijalno djeluje nejasno, ali je činjenično utemeljena i upisana jednako u arhitekturu, kao i u memoriju i svakodnevnicu tog čudesnog grada u lagunama.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
