Prije par godina sam prisustvovao jednoj svadbi. Iako nisam ljubitelj takvih događaja, na ovu sam pošao jer sam želio da vidim kako izgledaju takva slavlja kad ima preko pet stotina zvanica, tri različite muzike, beskrajan niz jela. Nije mi se dopalo, ali je bilo korisno. Pri najavi nastupa muzičara, čovjek sa mikrofonom, ne pamtim sada ko je bio, govorio je kako je ovo slavlje dobra prilika za goste da uživaju, pravo mjesto “da zaborave na sve”.
I tada i sada postavljam sebi to pitanje – “Na sve”? Zar je toliko teško, jesmo li toliko opterećeni svakodnevnim i metafizičkim mukama da nam je par sati jela, pića i muzike na svadbi jedini način da odahnemo? Da li život možemo isključivo posmatrati kao jedan niz teških momenata, ispresjecanih kratkim odušcima?
Ivo Andrić u jednoj misli u “Znakovima pored puta” govori baš tako nešto – oslikava život kao mučitelja koji, s vremena na vrijeme, pruži čovjeku lijepi događaj, time bivajući još suroviji, jer nam samo pruža odušak kako bi nam još teže pala dalja mučenja.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
