Barack Obama stupio je na dužnost predsjednika Sjedinjenih Američkih Država dvadesetog siječnja 2009., a već devetog listopada iste godine iz Stockholma je stigla vijest da je on novi dobitnik Nobelove nagrade za mir. Nije stigao ništa ni pokvariti, a kamoli popraviti, jedva da se uspio i raskomotiti u Ovalnom uredu, a s visoke je adrese već upisan u besmrtnike koji su zadužili čovječanstvo. Očito, članove Nobelova komiteta grijala je velika vjera ili barem nada da će on donijeti promjene.
Kako su se ta časna gospoda osjećala nakon što je istekao i drugi Obamin mandat, možemo samo nagađati. Da sam na njihovom mjestu, osjećao bih se prilično posramljen, jer njemu ni osam godina nije bilo dovoljno da bi ispunio svoje predizborno obećanje i zatvorio stravično mučilište u Guantanamu.
O tome, pak, kakvu je Ameriku ostavio za sobom, valjda dovoljno govori činjenica da ga je naslijedio Donald Trump. Čovjek koji je stvorio društvenu klimu u kojoj je moguć uspon osobe s teškim narcističkim poremećajem, patološkog lažljivca, antidemokrata i pučista, meni se baš i ne čini kao netko kome bismo trebali zapljeskati. I pritom nisam usamljen u takvome stavu.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
