Očekivalo bi se da će ih pad „najdražeg neprijatelja“ iskreno razveseliti. Da će pjesma i ples s ulica Srbije nakon izbornog poraza Aleksandra Vučića i njegove klike naići barem na zadovoljno odobravanje hrvatske političke scene, posebno one desne, koja svako malo nepovjerljivo pogledava preko Dunava. Jer, Vučić nije bio samo ostatak velikosrpske ideologije devedesetih, čovjek koji je onako tragikomično par tjedana prije Oluje 1995. za govornicom u Glini deklamirao kako „nikada, ni Krajina, ni Glina, neće biti Hrvatska“. Vučić je kao vladar bio i moderni autokrat, njegov režim sklon nasilju i jačanju vojne snage, a priča o „srpskom svetu“ je uz sve to neugodno počela podsjećati na ideju o „svim Srbima u jednoj državi“, iz vremena Slobodana Miloševića.
Uostalom, Vučić je jedan od razloga za pravu utrku u naoružanju koja je krenula između Hrvatske i Srbije posljednjih godina. Jedni kupe „rafale“, odmah kupuju i drugi. Jedni nabave dalekometne projektile, odmah i drugi planiraju slično… Ukratko, Vučićev pad je trebao na hrvatskoj političkoj sceni izazvati duboki uzdah olakšanja.
Kraj ledenog doba
Međutim, to se nije dogodilo, ni blizu. Iskreno veselje i nadu u novi početak je iskazivala jedino ljevica, no vlast i politička desnica su više nego hladno suzdržane. Štoviše, kad je domaća desnica u pitanju, djeluje kao da su još zbunjeni svime što se dogodilo. Što sad kad nema više „omiljene“ velikosrpske babaroge? Kako sad, drugovi, mobilizirati birače na strahu od nove invazije s istoka? Kako prepasti puk raketama „Zagrepčankama“ kad će Srbijom upravljati profesori s fakulteta?
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
