Prije neki dan u Splitu, na festivalu Pričigin, sudjelovao sam u pripovjedačkom sklopu pod naslovom Sram me i stid bilo. Trebalo je za mnogobrojnu publiku ispričati neku zabavnu priču o trenutku kada sam iskreno poželio da propadnem u zemlju, što je naravno nemoguće. Jer čim možeš iz takvog iskustva napraviti priču, ona postaje vic, dok se tvoj stid pretvara u užitak zabavljanja jednog, trojice ili stotina slušalaca. Tako sam i ja uživao u zabavljanju publike u splitskom Domu mladih pričajući im kako sam onomad svojim ljubičastim Renault Cliom krenuo u Beograd pa se na Batrovcima našao oči u oči sa srpskim carinikom koji je od mene uz pasoš tražio prometnu i vozačku dozvolu. Da on provjeri da ja nisam taj ljubičasti Renault Clio, vrijedan pedesetak eura, nekome možda ukrao.
Zabavna je to priča u kojoj se srpski carinik naposlijetku smiluje uspješnom slovenskom piscu koji vozi ženin ljubičasti auto i onako zbunjen cariniku predaje još i ženinu vozačku dozvolu, pa mu zato dopušta prijeći granicu ne želeći pristajati na njegovu muku. Međutim, ta me je zabavna priča tek podsjetila na to da mene nikada nije bilo stid onoga čega nemam – u ovom primjeru svoj, neljubičasti auto – već me je uvijek bilo stid onoga što imam.
Svijet u kojem sam odrastao bio je podijeljen na one koji se stide zato što nemaju i na nas koji smo se pred njima stidjeli zato što ipak nešto malo imamo. Bio je to svijet neimaštine u kojoj je naša neimaština bila manja od neimaštine većine naših susjeda, poznanika i školskih drugova, pa je mene bilo stid što eto nisam kao oni, što imamo malo veći stan, malo bolji auto i što ljeti idemo na more, a zimi na skijanje. Sve kod rodbine, naravno, ali i to je u mom svijetu bilo veliko, nezamislivo bogatstvo.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
